Putovao Alija Đerzelez od sela do sela po Pešteri i tražeći vode da pije dođe do jednog bunara u gustoj šumi, kroz čije granje ugleda jezero. Pošto se napi vode iz onog bunara i napoji konja svoga konja i hrta, ode da osmotri ono jezero koje je video u blizini, čudeći se što su ljudi kopali bunar kod tolikog jezera i toliko pitke vode u njemu.Prišavši do obale, zahvati pregrštima jezersku vodu i ona mu se učini hladnijom i boljom od one iz bunara. Pošto je bio mlogo umoran, Đerzelez sjede na jedan panj da se odmori, ali ga san prevari i on slatko zaspa. Odmah za njim zaspaše njegov konj i hrt mrtvim snom. Te noći on usni da u tom jezeru ima aždaha koja, čim djevojke iz okolnih sela zahvate vodu, istog časa ih skopa i proždere. To ga probudi i kad otvori oči, ugleda djevojku kako plače. Đerzelez je upita: “Šta ti je, što plačeš?” – a ona odgovori: “Kako da ne plačem, sad će, kad sunce izgrije, iz jezera izaći aždaha da me proždere.” I ispriča mu sve koliko je do tada ta halapljiva neman progutala iz devet sela koja piju vodu s toga jezera. Đerzelez se sjeti bunara u blizini, pa je priupita: “Zašto ne zahvatiš vodu iz bunara?” “Taj bunar je začarala aždaha” – reče kroz plač djevojka – “onaj ko popije bunarsku vodu, istog časa padne u dubok san iz kojeg se teško može probuditi. Samo je dosad jedan čovjek uspio da se probudi poslije deset sahata mrtvoga sna.” Đerzelez izvadi sahat iz gunja: taman je bilo deset sahata kako je sjeo na panj da se odmori. Diže se i probudi iz mrtvog sna svoga konja i hrta. Baš u tom času zaljuja se jezerska voda, udariše talasi u obalu, i aždaha zijevajući sa tri glave, ispliva iz jezera i krenu k onoj djevojci. Đerzelez išaretom pokaza svom hrtu da je napadne, ali hrt samo dohvati aždahu za jednu glavu, dok je ona zijevala sa one druge dvije glave, mučeći se da ga dohvati i proždre. Tada Đerzelez priskoči hrtu u pomoć, izvuče sablju damaskiju i aždahi posiječe sve tri glave. No da vidiš čuda: svo se jezero istog časa pretvori u crvenu vodu. No kad on ode da vidi kakva je voda u onom bunaru, vidje da je u njemu prevrela aždahina krv i biju ključevi, kao da ponire u zemlju. Nije prošlo nikoliko vremena, kad jezero postade suho, kao da nkad nije bilo vode u njemu. Nasred jezera ostade samo jedan veliki kamen. Vidjevši da više nema ni kapi vode u njemu, Đerzelez ožedni mlogo, smalaksa i gotovo da padne pokraj svoga hrta i konja, koji su već lipsali od žeđi. On, ne bi mu druge, krenu sa onom sabljom, koja mu je još bila u rukama, i koliko mu je bilo snage, udari njome po kamenu i rasiječe ga sve do zemlje. Iz kamena šiknu mlaz vode, čiste kao suza, i u istom času priđe Đerzelez, njegov konj i hrt da piju. Tu je izvor i danas, i na kamenu se poznaju otisci Đerzelezovih čizama, otisci kopita njegovog konja i šapa njegovog hrta.Ta se voda i danas zove Đerz-Alijin izvor.
Izvor: (Ba.Ag…)
