Naziv “Sunitski NATO” zvuči moćno, ali za sada predstavlja više medijsku etiketu nego zvanični naziv bilo kakvog vojnog saveza. Ipak, sve intenzivniji kontakti između Turske, Pakistana i Saudijske Arabije ukazuju na to da se oblikuje novo strateško partnerstvo koje bi moglo značajno promijeniti odnos snaga na Bliskom istoku i šire.
Nove spekulacije podstakla je posjeta pakistanskog feldmaršala Asima Munira Ankari, gdje se sastao s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, ministrom odbrane Yaşarom Gülerom i najvišim vojnim zvaničnicima. Iako detalji razgovora nisu objavljeni, posjeta dolazi nakon ranijih informacija da tri države razmatraju nacrt zajedničkog odbrambenog sporazuma.
Za sada nema potvrde da je sporazum potpisan niti su poznati njegovi konačni uslovi. Nije jasno ni da li bi eventualni napad na jednu članicu automatski značio vojni odgovor ostalih, kao što je slučaj sa članom 5 NATO-a.
Novac, vojska i moderna tehnologija
Saudijska Arabija i Pakistan već su tokom 2025. godine zaključili sporazum o jačanju međusobne sigurnosne saradnje, nakon čega je Pakistan rasporedio dio svojih vojnih kapaciteta radi jačanja saudijske odbrane.
Ulazak Turske dao bi ovom partnerstvu potpuno novu dimenziju.
Saudijska Arabija raspolaže ogromnim finansijskim resursima i političkim utjecajem u arapskom svijetu. Pakistan posjeduje jednu od najvećih vojski među muslimanskim državama, razvijen raketni program i nuklearno oružje. Turska, s druge strane, posljednjih godina ubrzano razvija vlastitu vojnu industriju, proizvodeći bespilotne letjelice, ratne brodove, oklopna vozila i borbeni avion pete generacije KAAN.
Upravo je projekat KAAN jedan od simbola buduće saradnje. Saudijska Arabija razmatra nabavku ovog aviona i moguće uključivanje svoje industrije u njegovu proizvodnju, dok Pakistan već godinama učestvuje u razvoju projekta kroz angažman stručnjaka i vojnih inženjera.
Šta bi značio ovakav savez?
Iako tri zemlje dijele brojne interese, njihove vanjskopolitičke pozicije nisu uvijek iste.
Pakistan vodi računa o odnosima s Kinom i stalnom rivalstvu s Indijom. Saudijska Arabija pokušava održati ravnotežu u odnosima s Iranom, Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom. Turska je članica NATO-a, ali istovremeno vodi sve samostalniju regionalnu politiku.
Zbog toga budući savez ne bi nužno bio usmjeren protiv samo jedne države. Njegova svrha mogla bi biti smanjenje zavisnosti od američke sigurnosne zaštite, jačanje regionalnog utjecaja i razvoj zajedničke vojne industrije.
Posebnu pažnju izaziva pitanje pakistanskog nuklearnog arsenala. Nema potvrde da bi eventualni sporazum automatski uključivao zaštitu Saudijske Arabije pakistanskim nuklearnim odvraćanjem, ali sama mogućnost takvog scenarija izaziva interes i zabrinutost u Teheranu, New Delhiju i Tel Avivu.
Za sada, dakle, “Sunitski NATO” ne postoji. Međutim, ukoliko Turska i zvanično pristupi zajedničkom odbrambenom sporazumu sa Pakistanom i Saudijskom Arabijom, mogao bi nastati jedan od najutjecajnijih vojno-političkih blokova u muslimanskom svijetu, koji bi spojio saudijski kapital, pakistansku vojnu moć i tursku odbrambenu tehnologiju.
Time bi se otvorilo novo poglavlje u regionalnoj geopolitici, a pitanje više ne bi bilo da li nastaje novi savez, već kakvu će ulogu imati u budućim krizama i odnosima velikih sila.
