Dan u životu raseljene porodice u Gazi
GAZA – Svako jutro u šatorskim naseljima počinje istom brigom: da li su šatori izdržali noćne oluje, žestoke vjetrove i neumornu kišu. Umjesto sata, pogled prvo ide ka užadima i platnu koje je jedina zaštita od prirodnih nepogoda.
Prva dnevna bitka je borba sa vodom – izbacivanje kiše koja se uvukla u unutrašnjost ili skupljanje lokvi koje okružuju šator. Tek nakon toga dolazi potraga za obrokom. Hrana se ne mjeri po ukusu, već po mogućnosti da se pripremi bez vatre, jer je vatra ovdje cijeli projekat, a ne samo šibica.
Ako sunce odluči da se pojavi, mokra odjeća i stvari iznose se napolje. Tada počinje nova scena: trka za cisternama s vodom. Povratak sa galonom ili dva doživljava se kao trijumf – mala pobjeda u velikoj svakodnevnoj borbi.
Sljedeći zadatak je punjenje telefona i lampi. Struja nije luksuz, već nužnost da se razbije tama noći. Odmor, ako ga okolnosti dozvole, prekida red u narodnoj kuhinji ili pokušaj da se pripremi ručak unutar šatora – što zahtijeva vodu, gorivo, vatru i beskrajno strpljenje.
Kako sunce zalazi, odjeća se unosi, telefoni skidaju sa punjača, a porodice se pripremaju za novu noć. Noć u kojoj roditelji ostaju budni, čuvajući šator, djecu i nadu koja im ne dozvoljava da zaspu.
Sve ovo odvija se uz prisustvo djece, uz posjete, pakete hrane, bolesne kojima je potrebna klinika, ili događaje koji iznenada promijene cijeli dan.
„Bože, olakšaj naše poslove i oslobodi nas briga“, šapuće jedan od raseljenih, dok se priprema za još jednu neizvjesnu noć u Gazi.
