Baćica – selo koje pamti, ali polako nestaje
U jednom dijelu Baćice žive dvojica braće – Salih i Selim Makić. Njihova svakodnevica nije samo život u selu, već i čuvanje uspomena na vrijeme koje se danas jedva može zamisliti.
Salih Makić, sa svojih 92 godine, najstariji je čovjek u Baćici. Rođen tu, ostao tu, a njegovo prezime nosi težinu prošlih vremena. Njegov tih glas pamti zime kakvih danas nema, snjegove koji su zatrpavali puteve i krize u kojima se preživljavalo zahvaljujući stoci, radu i strpljenju.
„Svako jutro smo tjerali stoku u šumu, ne znajući hoće li se svi vratiti prije mraka“, prisjeća se Salih. Te zime bile su teške, ali ljudi – veliki. Nije bilo mnogo novca, ali je bilo zajedništva.
Selo je tada bilo puno života: razgovora, sijela, kahvi koje su trajale do kasno u noć. Posjete nisu bile kratke ni unaprijed najavljene; ostajalo se po dvije ili tri noći, uz gusle, priče i smijeh.
Njegov brat Selim dodaje da jasno pamti svaki sokak i svaku kuću. Govori o mobama, o zajedničkom radu i o tome kako se uveče umoran, ali zadovoljan, vraćalo kući. „Danas toga više nema. Nestala su sijela, nestale su duge posjete, a tišina je postala glasnija od ljudi.“
Posebno se sjećaju svadbi – onih koje su trajale i po tri dana. Petkom su dolazili svatovi, igralo se, pjevalo, a kuće su bile pune musafira. Spavalo se gdje god je bilo mjesta, „poređani kao meci“, ali niko se nije žalio. Poštovanje prema gostu i starijem bilo je neupitno.
Braća govore i o promjenama koje je donijelo savremeno doba – o ljudima koji imaju više, ali se manje druže, o ljubomori koja ranije nije postojala, o mladima koji žive uz telefone, a sve rjeđe uz selo. Korona je, kažu, samo ubrzala ono što je već krenulo da nestaje.
Ipak, Salihova priča ne završava tugom. Njegova ljubav prema selu prenesena je na unuka, koji je ostao uz njega i danas brine o seoskoj džamiji. Dok su sinovi rasuti po svijetu – u Njemačkoj i Americi – unuk je ostao na svome, kao tiha potvrda da Baćica još nije zaboravljena.
Razgovor sa braćom Makić nije samo povratak u prošlost, već podsjetnik na vrijednosti koje su nekada činile život potpunijim: skromnost, zajedništvo i poštovanje. Njihove riječi ostaju da svjedoče o vremenu koje polako odlazi, ali i o selu koje, uprkos svemu, još uvijek živi kroz ljude koji ga nose u sebi.
