HAJDAR-PAŠINA DŽAMIJA PONOVO U CENTRU SPORA: DOKAZI, A NE OPTUŽBE, MORAJU ODLUČIVATI O HISTORIJI RADULIĆA
Okupljanje dijela mještana Radulića ponovo je otvorilo pitanje ostataka Hajdar-pašine džamije kod Bijelog Polja. U središtu spora našle su se tvrdnje o navodnoj crkvi ispod džamije, mogućem ugrožavanju mezarja i načinu na koji Islamska zajednica održava lokalitet. Međutim, kada je riječ o zaštićenom kulturnom dobru, historijske činjenice ne mogu se utvrđivati okupljanjima, političkim porukama i etiketama, već stručnim nalazima.
Ostaci Hajdar-pašine džamije u Radulićima ponovo su dospjeli u javnost nakon okupljanja dijela mještana 4. oktobra.
Prema izjavama koje su objavljene u medijima, mještani su pozvali policiju nakon što su na lokalitetu zatekli grupu ljudi koja je obavljala određene radove. Iznesene su tvrdnje o mogućim nedozvoljenim radovima i ugrožavanju grobova.
Ali jedna stvar mora biti jasna: tvrdnja nije isto što i dokaz.
Medžlis Islamske zajednice Bijelo Polje saopćio je da su njegovi službenici i funkcioneri čistili lokalitet, kosili i uklanjali površinsku vegetaciju unutar ostataka džamije, te kategorično odbacio tvrdnje o skrnavljenju grobova i nelegalnim radovima.
Ako postoji sumnja da je nešto oštećeno ili nezakonito urađeno, postoje institucije koje to trebaju utvrditi.
HISTORIJA SE NE UTVRĐUJE PRETPOSTAVKAMA
Posebno pitanje predstavlja tvrdnja da se ispod Hajdar-pašine džamije nalaze ostaci crkve.
Takva tvrdnja može biti predmet arheološkog istraživanja, ali ne može automatski postati historijska činjenica samo zato što je neko izgovori ili ponavlja.
Dosadašnja istraživanja, prema dostupnim informacijama, nisu potvrdila postojanje crkve ispod džamije. Upravo zbog toga potrebno je nastaviti stručna istraživanja i javnosti predočiti njihove rezultate.
Ako postoje arheološki slojevi koji prethode džamiji, oni trebaju biti dokumentirani i zaštićeni.
Ali jednako tako, postojanje eventualnog starijeg sloja ne poništava historijski značaj džamije koja se na tom mjestu nalazi i čiji ostaci svjedoče o muslimanskoj historiji ovog kraja.
Historija jednog prostora može imati više slojeva. Civilizacijski i kulturni slojevi ne moraju se međusobno poništavati.
HAJDAR-PAŠINA DŽAMIJA NIJE BILO KAKAV LOKALITET
U cijeloj priči ne smije se zaboraviti ono što je nesporno – Radulići čuvaju ostatke historijske džamije koja je dio kulturnog i vjerskog naslijeđa Bošnjaka ovog prostora.
Džamija je podignuta krajem 17. ili početkom 18. stoljeća, a njeni ostaci danas predstavljaju važan trag prošlosti muslimanskog stanovništva Bijelog Polja i Sandžaka.
Prema historijskim zapisima, džamija je tokom Drugog svjetskog rata zapaljena i uništena.
Zato svaki razgovor o ovom lokalitetu mora početi od činjenice da se radi o historijskom vjerskom objektu i zaštićenom kulturnom dobru.
Nije riječ o običnoj parceli oko koje se danas prvi put raspravlja.
KO JE ODGOVORAN ZA ZAŠTITU LOKALITETA?
Ako postoje mezari, oni moraju biti zaštićeni.
Ako postoje ostaci džamije, moraju biti zaštićeni.
Ako postoje arheološki slojevi iz ranijih perioda, i oni moraju biti stručno istraženi i sačuvani.
Upravo zato je najgore rješenje da se ovakvi lokaliteti pretvore u prostor međusobnih optužbi.
Islamska zajednica ima pravo da vodi računa o ostacima svog historijskog vjerskog objekta. Mještani imaju pravo ukazati na eventualne probleme. Državne institucije imaju obavezu da utvrde činjenice i zaštite kulturno dobro.
Ali niko nema pravo da bez dokaza drugu stranu proglašava krivom.
„EKSTREMISTA“ NIJE ARGUMENT
Posebno zabrinjava korištenje teških kvalifikacija poput „ekstremista“ kada se govori o predstavnicima Islamske zajednice.
Ako neko jeste počinio konkretno krivično djelo ili ugrozio lokalitet, to se može dokazati.
Ali pripisivati nekome ekstremizam samo zato što je prisutan na lokalitetu džamije ili učestvuje u njegovom čišćenju predstavlja ozbiljnu optužbu koja zahtijeva mnogo više od političke ili lične ocjene.
U međuvjerski osjetljivim sredinama takve riječi mogu napraviti štetu koja je mnogo veća od samog lokalnog spora.
Zato treba govoriti o postupcima, a ne lijepiti etikete ljudima.
Ako je bilo nedozvoljenog kopanja – neka se pokaže gdje.
Ako je oštećen mezar – neka se utvrdi koji.
Ako je bilo nezakonitih radova – neka nadležni organi saopće šta je utvrđeno.
Ako nije bilo ničega od toga – onda bi i oni koji su iznijeli optužbe trebali imati odgovornost prema javnosti.
RADULIĆIMA TREBAJU ČINJENICE
Ovaj lokalitet ne treba nove svađe.
Treba mu stručno istraživanje, konzervatorska zaštita, jasan plan održavanja i potpuna transparentnost.
Treba objaviti šta je do sada pronađeno.
Treba jasno utvrditi gdje se nalaze eventualni mezari.
Treba objasniti koji su radovi dozvoljeni, ko ih može izvoditi i pod kojim uslovima.
I prije svega, treba prestati s predstavljanjem pretpostavki kao činjenica.
Jer Hajdar-pašina džamija nije samo kamenje koje je ostalo nakon rušenja.
Ona je dio historije jednog prostora, trag života generacija muslimana i dio kulturnog naslijeđa Sandžaka.
Ako ispod nje postoje stariji historijski slojevi, treba ih istražiti. Ako postoje mezari, treba ih zaštititi. Ako postoje ostaci džamije, treba ih sačuvati.
Sve to može zajedno.
Ali samo ako se o prošlosti govori na osnovu dokaza, a ne na osnovu optužbi, podjela i etiketa.
