U znakove Allahove milosti prema Njegovim stvorenjima spada i to da ih je On podučio kako da Ga mole i šta da traže u svojim dovama, baš kao što ih je podučio kako da Mu se pokoravaju i robuju. Najbolja dova je ona izrečena riječima Gospodara, jer Sveznajući i Svemilosni, bez imalo sumnje, najbolje zna šta nam koristi i osigurava dobro.
DOVA U KUR’ANU
Kur’anska dova je najbolja dova kojom se možemo obratiti Uzvišenom Allahu, jer je ona svojim sadržajem nama poklonjena od Allaha, da se Njemu, Svevišnjem, njome obraćamo.
No, u čemu se krije bit ili filozofija dove u Kur’anu? Da li nas je Uzvišeni Allah podučio kako da u dovi tražimo ovozemaljsko dobro? Da li nas je uputio da tražimo imetak ili položaj, damolimo za ugled ili vlasništvo nad nekretninama? Da li nas je Svemilosni Allah podučio da u dovi tražimo ahiretsko dobro, Njegovu zaštitu od dunjalučkih zala i iskušenja, te da nam On poveća uputu i podrži nas u ispravnom okretanju ka Njemu, kako bismo time zaslužili vječni boravak u Džennetu?!
Ako bismo analizirali kur’anske ajete o dovi, primijetit ćemo da većina ajeta, u čijem se kontekstu spominje dunjaluk, govori o pokajanju, opraštanju grijeha i udaljavanju od njih, pozivaju na pokornost i približavanje Uzvišenom Allahu, te na težnju za postizanjem visokih stepena (deredža) na ahiretu. Zašto? Zato što dunjalučki život na Zemlji kod Svevišnjeg Allaha ne predstavlja stvarni i ugodni život, nego je On ahiretski, vječni život, rezervisao za uživanje i učinio ga vrijednim i stvarnim životom.
Svemogući Allah je objavio: ”Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali!” (El-‘Anke- but, 64.)
U ajetu je upotrijebljen izraz: (el-hajevan), što znači: pravi, stvarni život, istinsko življenje. Zašto? Zato što je ahiretski život vječan, bez kraja i u njemu nema smrti. U njemu blagodati i darovi nisu prolazni, niti će nekome biti uskraćeni. Stanovnik Dženneta će trajno, neprekidno uživati u blagodatima. Te blagodati i uživanja nisu po našim mjerama i poimanjima, niti po onome što cijelo čovječanstvo može zamisliti, već po mjeri i odredbi Svemogućeg Allaha. Mi ne možemo ni zamisliti veličinu te razlike između ljudskih i božanskih mjera i kvaliteta. Zatim, u Džennetu nema umora i napornog rada, nema truda, stjecanja imetka, žurbe… Kad nešto poželiš i zamisliš, istog trena bit će ti posluženo.
Takav životje vrijedan traženja i molbe, te da se za njega svaki vjernik priprema svojim djelima. Razborit i razuman vjernik će, naravno, težiti ka onome što je vječno i neprolazno, a ne ka onome što traje neko vrijeme, godinu ili više godina, ali na kraju blijedi i nestaje.
Međutim, potrebno je odgovoriti na pitanje: Da li je Uzvišeni Allah zanemario dovu za dunjaluk i stjecanje nekog dunjalučkog dobra? Ne, naravno da nije, nego ju je samo ograničio na mjeru koja odgovara dužini i trajanju čovjekovog života na dunjaluku. Sveznajući Allah ne traži od čovjeka da se odrekne života na dunjaluku, da ga zanemari i baci za leđa. On je čovjeku postavio dunjalučke zadatke i ciljeve koje treba ispuniti radi opstojnosti svijeta, jer čovjek, poslije svoje smrti, ostavlja iza sebe potomstvo da živi na Zemlji. Časni Kur’an nas podučava kako da molimo za dunjalučka dobra i blagodati, postavljajući samo jedan uvjet u toj dovi: da nas ovozemni ukrasi ne zavedu od ahiretskog cilja i težnje ka njemu. Uzvišeni je objavio: ”A ima i onih koji govore: ’Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!”’ (El-Bekare, 201.)
KAKO U DOVI TRAŽITI DUNJALUČKA DOBRA?
U kur’anskoj dovi: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!”, primjećujemo da Svevišnji Allah spominje dunjaluk prije ahireta. Ali, to ne znači da molitelj u dovi traži dunjaluk, govoreći: “Gospodaru moj, podari mi imetak, daruj mi vlast, počasti me ugledom…” zaboravljajući na ahiret. U ovoj dovi dunjaluk je spomenut na prvom mjestu zato što je on mjesto stjecanja ahireta i provjeravanja čovjekovog vjerovanja. Dunjaluk je put koji vodi do Dženneta ili Džehennema. Na dunjaluku ljudi rade i pokazuju trud, a naposljetku slijedi ahiret, gdje se polaže račun i izlažu dunjalučka djela i poslovi.
Svemilosni Allah upozorava nas na opasnost i po-gubnost dunjalučke dove u kojoj se zanemaruje i ne spominje ahiret. Opasnost takve dove ogleda se u tome što vjernik, ako u svojoj dovi moli samo za dunjalučke ukrase i darove, nije ništa bolji od nevjernika, izjednačuje se s njime, jer nevjernik ne priznaje ahiretski život i ne osvrće se na ono što slijedi na ahiretu. O takvoj vrsti ljudi Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: ”… Ima ljudi koji govore: ’Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovome svijetu!’ Takvi na onom svijetu neće imati ništa.” (El-Bekare, 200.)
Ovo nas podsjeća da vjernik u svojoj dovi ne smije tražiti samo dunjalučka dobra, već i ahiretska. Od dunjalučkih dobara će moliti sve što mu je potrebno da bi postigao uspjeh i spas na ahiretu. Upravo onako kako o tome kazuje naš Plemeniti Gospodar: ”l nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.” (El-Kasas, 77.)
Od vjernika se zahtijeva da u svojoj dovi moli za dobro dunjaluka i dobro ahireta, ali u onoj mjeri koliko mu je potrebno od dunjaluka i ahireta i onoliko koliko je svaki od ova dva svijeta važan i vrijedan. Kad čovjek u dovi moli i traži nešto od Uzvišenog Allaha, molba treba sadržavati riječi koje priliče da se upute Uzvišenom Allahu i imajući na umu Njegovu neograničenu moć. Tako ne dolikuje da se u dovi molitelj ograničava samo na prolazna dunjalučka dobra, već u svom traženju od Svemogućeg Allaha treba obuhvatiti blagodati dunjaluka i ahireta. U Kur’anu, Svemilosni je rekao: ”A ima i onih koji govore: ’Gospodaru naš, podaj nam dobro i na
ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!’” (El-Bekare, 201.)
Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav o tome šta se podrazumijeva pod pojmom “dobro na ovome svijetu” (hasenetud-dun’ja). Neki smatraju da je to čestita supruga, a da se pod pojmom “dobro na onome svijetu” (hasenetul-ahireh) misli na Džennet. Drugi učenjaci tvrde da je “dobro na ovome svijetu” znanje, jer znanje čovjeka nadograđuje i upotpunjuje, a da je ”dobro na onome svijetu”, pak, Allahovo praštanje grijeha ili magfiret. Možemo zaključiti da su islamski učenjaci saglasni da je ”dobro na onome svijetu” Allahov oprost grijeha vjernicima, ukazivanje milosti i nagrađivanje Džennetom, a što se tiče ”dobra na ovome svijetu”, nema potrebe da ovaj pojam sužavamo i ograničavamo na samo jednu blagodat.
Dobro na ovome svijetu (hasenetud-dun’ja) jeste sve ono što čovjeka čini dobrim ili boljim kod njegovog Gospodara i što ga približava Njemu i Njegovoj milosti.
Dobro na onome svijetu (hasenetul-ahireh) jeste da čovjek bude spašen od džehenemske vatre, jer samo udaljavanje i odmicanje od ahiretske vatre je blagodat i dobro. Ako čovjek bude uveden u Džennet, prva blagodat, koja mu je ukazana, jeste udaljavanje i spašavanje od mučne džehenemske vatre.
izvor: akos
