Četiri dijalekta bosanskog jezika na teritoriji su Bosne i Hercegovine, a peti na prostoru Sandžaka. Područje srednjovjekovne bosanske države pripada uglavnom zapadnoj štokavštini, s tim što su dolina Drine i teren istočno od Neretve u sastavu istočne štokavštine, a od doline Une prema zapadu bio je čakavski dijalekt.
S 15. stoljećem, do dolaska Osmanlija, dovršava se daljnje raslojavanje na zapadnoštokavskom terenu, tako da su već tada oblikovana četiri govorna tipa: zapadnobosanski (ikavskošćakavski: klišća), istočnobosanski (ijekavskošćakavski: kliješća), zapadnohumski (ikavskoštakavski: klišta) i istočnohumski (ijekavskoštakavski: kliješta).
Dakle, i prije prihvatanja islama na većem dijelu terena koji će pokrivati budući Bosanski pašaluk imamo obuhvatnu govornu raslojenost na planu: šćakavizam (sjever) – štakavizam (jug), i ikavizam (zapad) – ijekavizam (istok).
Od druge polovine 19. stoljeća pojačana su kretanja stanovništva ka sjeveru i sjeverozapadu, čime se donekle mijenja govorna slika na bosanskohercegovačkom terenu. Inovacije istočnohercegovačkog tipa zapljuskuju arhaičnije bosanske govore. U rezultatu tih procesa – unutarjezičkih (novoštokavske tendencije) i izvanjezičkih (migracije) – oblikuje se današnja govorna slika u Bosni i Hercegovini.
Grubim crtama predstavljeno, zapadno od rijeka Bosne i Neretve imamo: šćap, dite (u sjevernoj i srednjoj Bosni), štap, dite (na jugu, u Humu, kasnijoj Hercegovini), a istočno od tih rijeka: šćap, dijete (na sjeveru) i šćap, dijete (na jugu).
Sandžački Bošnjaci, koji nastanjuju krajnji jugoistočni krak bivšeg Bosanskog pašaluka, pripadaju posebnom, tzv. zetsko-južnosandžačkom (dijelom ijekavsko-ekavskom) govornom tipu. Mahom su bili izvan domašaja novoštokavskih inovacija.
izvor: behartv
