U svijetu gdje religija često dijeli ljude, priča o Irfanu Omerčiću i njegovom bratu Goranu Nuhanoviću svjedoči o složenosti porodičnih odnosa i snazi srodstva. Irfan Omerčić, sljedbenik vehabijskog pokreta, i njegov brat Goran, pravoslavni đakon u manastiru Rakovica u Beogradu, predstavljaju dva potpuno različita duhovna puta, ali su povezani krvlju i porodicom.
Irfan je sin majke čiji je otac, zakleti komunista i pripadnik partizanskog pokreta, imao dubok uticaj na njihovu porodicu. Djed, u svojoj posvećenosti komunističkoj ideologiji, zapalio je sve islamske knjige, uključujući i Kuran, što je ostavilo dubok trag na Irfanovu majku i širu porodicu. Uprkos tom činu, porodica je ostala povezana, ali s različitim ideološkim i vjerskim pogledima.
Goran, Irfanov brat od daidže sin, odabrao je potpuno drugačiji put. Njegov otac otišao je u Beograd, gdje se oženio Srpkinjom, a njegov sin je po[ao majkinim stopama i postao pravoslavni đakon. Njegov put ka duhovnosti odveo ga je u bogosloviju, gdje je našao svoj poziv u službi crkvi.
“Bratstvo po vjeri i bratstvo po srodstvu i krvi su dvije različite stvari, ali ne moraju biti u sukobu,” kaže Irfan. “Goran i ja smo različiti, ali smo braća, i to je ono što je najvažnije.”
“Moj djed je imao dva sina i jednu kćerku, moju majku,” objašnjava Irfan. “Moj daidža je otišao u Beograd, oženio Srpkinju, i njihov sin je krenuo u bogosloviju.”
izvor: sandzakdanas
