Knjiga intervjua zapravo je važan historiografski dokument i materijal za istraživače, doktorande, magistrante, novinare. Čitajući Džunuzovićeve intervjue, možemo uvidjeti i složenost problema s kojima se Bošnjaci suočavaju zavisno u kojoj se zemlji nalaze, ali u isto vrijeme spoznati da postoji univerzalni osjećaj pripadnosti bošnjačkom narodu. Dakle, kao da nam ova knjiga sugerira da jedinstvo postoji, ali da je problem u nedostatku sistemske koordinacije. 

Anes Džunuzović jedan je od onih bošnjačkih novinara i publicista koji nisu česti na bosanskohercegovačkom medijskom nebu. Već godinama predano radi na temama vezanim za identitet i kulturu sjećanja bošnjačkog naroda. Njegov interes kreće od matične domovine pa preko svih domovinskih zemalja u kojima Bošnjaci žive i na koncu doseže do bošnjačke dijaspore u najudaljenijim zemljama svijeta. Posebno treba naglasiti da je Džunuzović kroz svoj rad ukazivao na izostanak jedinstva bošnjačkog nacionalnog bića, no bez jalovog kritizerstva ili prepuštanja očaju. 

Možemo reći da je novinarski rad Anesa Džunuzovića ponajviše prepoznat u formi intervjua. Iako će se mnogima učiniti da je riječ o jednom od lakših žanrova u novinarstvu, naročito pisanom, iskusni urednici će vam reći da dobar intervju mogu uraditi samo dobri novinari. A, Džunuzović je upravo to radio sve ove godine i za štampane i za elektronske medije. 

U maju 1996. godine objavio je svoj prvi članak u Sandžačkim novinama, tema je bila Bošnjaci u Nikšiću. Od tada je prošlo skoro pa 25 godina. Pisao je Džunuzović za Sandžačke novine, Ljiljan, Saff, Kulin, Preporod, Diwan i Stav. Bilo je tu i printanih medija koji su se bavili temama uske specijalizacije, poput Zemlje, časopisa za poljoprivredu, turizam i ekologiju čiji je Džunuzović bio glavni i odgovorni urednik, kao i časopis za sigurnost i zaštitu Zaštita, koji je kasnije preimenovan u A&S Adria. Zadnjih osam godina Džunuzović uređuje i vodi emisiju Sasvim iskreno na MTV Igman. 

U 25 godina novinarskog posla Džunuzović je uradio blizu 500 intervjua na različite teme: politika, ekonomija, vjera, privreda, kultura, akademska zajednica, sport, diplomatija, genocid, ratni zločin, ratne priče… 

Džunuzović ističe da je od ovih 500 intervjua najponosniji na intervjue urađene s Bošnjacima iz domovinskih zemalja: Slovenija, Hrvatska, Sandžak, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija. Uglavnom su to bili političari, vjerski službenici, intelektualci. Najveći broj ovih intervjua objavljen je i u njegovoj nedavno izašloj knjizi Zelena transverzala – Izabrani intervjui 2003–2012. Ostali su urađeni nakon 2012. godine i objavljeni uglavnom u sedmičnom listu Stav.

“Druga grupa intervjua, na koje sam podjednako ponosan, jesu intervjui s borcima Armije RBiH i žrtvama agresije, genocida i ratnih zločina. Tih intervjua je negdje oko 60 i uglavnom su urađeni u emisiji Sasvim iskrenoza MTV Igman”, kaže Džunuzović.

Džunuzović ističe da je dugo bio u dilemi da li ima smisla objavljivati knjigu intervjua.

“Iako sam znao da je to poznata praksa svugdje u svijetu, pa i kod nas je više takvih knjiga – bio sam u dilemi. Ponovo sam počeo čitati intervjue od prije 18, 15, 10 godina i shvatio njihovu važnost za historiografiju, političku i ekonomsku analitiku, tokove intelektualnih misli i vjerska dešavanja”, objašnjava motive objavljivanja ove knjige Džunuzović.

Ova je knjiga značajna i po tome što, čitajući je, možemo pratiti način razmišljanja, trendove, strategije i vizije političara, intelektualaca, vjerskih poglavara. Knjiga intervjua zapravo je važan historiografski dokument i materijal za istraživače, doktorande, magistrante, novinare. Čitajući Džunuzovićeve intervjue, možemo uvidjeti i složenost problema s kojima se Bošnjaci suočavaju zavisno u kojoj se zemlji nalaze, ali, u isto vrijeme, spoznati da postoji univerzalni osjećaj pripadnosti bošnjačkom narodu. Dakle, kao da nam ova knjiga sugerira da jedinstvo postoji, ali da je problem u nedostatku sistemske koordinacije.

Naslov Zelena transverzala u suštini je ironična provokacija jer je tim pojmom srpska velikodržavna akademska elita označavala prostor na kojem su živjeli pretežno Bošnjaci i Albanci, ali i u početku krvavog raspleta bivše SFRJ tim su pojmom velikosrpski autori imenovali navodni plan “muslimanskog ujedinjenja na Balkanu”. Naravno, radilo se o stigmatizaciji Bošnjaka i prostora gdje su živjeli, nakon čega je provedeno sistematsko etničko čišćenje i genocid.