Još od početka austrougarske okupacije 1878. godine, nova vlast je Bosnu i Hercegovinu nastojala prikazati kao pretežno nepismenu zemlju, što je bio samo jedan u nizu opravdanja okupacije zemlje. Prvi namjesnik u Bosni, general Josip Filipović je pokrenuo dva kursa za opismenjavanje ali je brzo smijenjen zbog pristrasnosti i naklonosti hrvatskih političkim krugovima. Kako je Filipović naveo: “dva učevna tečaja u svrhu učenja čitanja i pisanja hrvatskog jezika latinskim pismom…”. Posebno burne reakcije na ovakvu Filipovićevu politiku su bile u Sarajevu, gdje gotovo niko nije htio učiti hrvatski. Ovakva politika nije odgovarala niti stanovnicima BiH, osim Hrvatima, niti zvaničnoj politici Austrougarske, koja je pod režimom Benjamina Kalaja pokušala izgraditi ideju bosanskog patriotizma. Nova vlast priznala je ćirilicu kao ravnopravno pismo sa latinicom, dok je arebicu potisnula u područja religijske komunikacije.

Austrougarska vlast u novonastalim okolnostima osniva brojne komisije za pitanje nominacije i standardizacije jezika u BiH. Muslimani koji se drže bošnjačke nacionalne ideje, koja je bila univerzalna nacionalno – regionalna odrednica u vrijeme osmanske vlasti; pravoslavci se udružuju u srpstvo sa pravoslavcima iz Srbije, Vojvodine i drugih pokrajina austrougarske; katolici se postepeno okreću prema ideji hrvatstva, posredstvom crkve i matice, udaljavajući se od bošnjaštva i sličnih ideja. Jezik u Bosni se vrlo kratko, tokom 1879. godine, nazivao hrvatskim, nakon čega je zamijenjen nazivom Zemaljski jezik. Međutim, već od samih početaka štampa u Hrvatskoj i Srbiji ga naziva hrvatskim, odnosno srpskim jezikom. Izdavanjem Gramatike bosanskoj jezika 1890. godine pod nadležnosti nove vlasti, od tada i najčešći naziv u državnim institucijama i školama jeste bosanski (zemaljski) jezik. U narednom periodu nastavni plan i program, bez obzira o kojim konfesijama se radilo, obuhvatao je, pored niza predmeta, i predmet “bosanski – zemaljski jezik”. Benjamin Kalaj 1901. godine izjavljuje da će prihvatiti svaki naziv jezika u BiH oko kojeg se slože Srbi i Hrvati. Dvije godine poslije, osniva se niz novih udruženja koje baštine ideju srpstva i hrvatstva. U konačnici 4. oktobra 1907. godine zvaničnom naredbom u BiH se jezik naziva srpsko – hrvatski, dok je Bošnjacima posebnom uredbom dozvoljeno da u svojim autonomnim institucijama jezik i dalje nazivaju bosanskim. Gramatika bosanskog jezika izdata 1890. godine je 1909. preimenovana u Gramatiku srpsko – hrvatskoj jezika, a 1913. godine zvanično je u nastavni plan i program ušao naziv srpsko – hrvatski jezik.

Službeno ukidanje naziva bosanski jezik nije izazvalo žestoke reakcije kod Bošnjaka, čemu je glavni razlog odsustvo nacionalne svijesti, koja je bila nedovoljno razvijena zbog loše političke organizacije i manjka bošnjačke inteligencije. Protiv ukidanja je bio jedino list “Bošnjak”, dok Egzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije (MNO), koji se sastao u Travniku, samo blago osuđuje promjenu naziva jezika. Bošnjačkoj eliti, skoncentrisanoj oko MNO, daleko je bilo važnije pitanje zemljišta od pitanja jezika, čime su oni zapravo postali glavni krivci za sramotno ukidanje Bosanskoj jezika. Osim “Bošnjaka”, veoma je mali broj listova komentarisao ovu odluku. “Novi Musavat”, koji je protežirao utopijsku hipotezu da je Bosna i dalje dio Osmanskog carstva, u I broju lista štampanog na ćirilici 1910. godine, daje “mlak” ali negativan komentar na ovu odluku, te u članku “Pitanje našeg jezika” iz 1911. godine u kojem navodi da se bosanski jezik treba držati u konfesionalnom školstvu. Gajret, koji je bio naklonjen srpskoj propagandi, zalagao se za ćirilicu i više je nju branio nego li bosanski jezik. Ostali časopisi poput “Tarika”, “Muallima”, “Muslimanske sloge”, “Zemana”, “Bisera”, “Misbaha”, “Vakta” uopće nisu komentarisali odluku o ukidanju jezika. Za razliku od bošnjačkih, hrvatski i srpski listovi su sa oduševljenjem prihvatili ovakvu odluku. Iako je i hrvatska i srpska strana forsirala vlastiti jezik, zarad zajedničkog cilja – stvaranja države južnih Slavena, terminom srpsko – hrvatski jezik koristili su se i hrvatski i srpski listovi.