GAZA U RAMAZANU
Ramazan je… Vjernici sa nadom poste, u punim domovima spremaju se iftari, namazi obasjavaju srca kao kandilji, džamije-džemati radosti.
Bliži nam se lijepi Bajram, “sloboda je”, sve je dobro i čini se da smo ozdravili od našeg jučerašnjeg stradanja.
Sunce grije tako velikodušno kao da ovaj svijet nije jedna tamnica, korumpirana sudnica.
Prokleti dunjaluk, ispunjen od sile i nepravde. I uvijek udara na najslabije. Slabe samo po tome što niko ne stoji iza njih. Dok, oni u sebi nose vrhunsku snagu.
U ovom Ramazanu nad Gazom pušteni su svi šejtani ispod neba. Nema zla koje im nije učinjeno, nema patnje koju nisu prošli!
Mjesecima nemoćno gledamo njihovo stradanje doveći za njihovo izbavljenje, željeći da vjerujemo da neka granica ipak postoji…
U Ramazanu pređoše se sve granice. Ciljano, namjerno.
Ubijanje, glad, obeščašćivanje časnih muslimanskih žena, odanih supruga i majki, pokrivenih vjernica a nejaka čista djeca, nevinih nurli lica – hrana psima na ulici…
Kako su lijepi oni koji su odabrani za Dženneta…
Hej, dunjaluče, čemu se nadaš?!
Živimo za dan kad će te ALLAH zgaziti!!!
Ima jedna fotografija s početka Ramazana gdje u ruševinama na otvorenom iftare braća, žene i dječica…sve pepeo i pustoš, a oni su odnekud našli i povezali lampice iznad zgarišta da se zna da je i kod njih Ramazan.
Pa u trenutku koji jeste, iftare to mrvica što je uspjelo doći do njih.
A ubijaju ih i kad za komad hljeba uhvate.
O, grijeha li!!!
Allahu moj, poštedi ostatak!
Niko osim Tebe neće. Na svijetu oni nikog nemaju.
Ummet Poslanikov zaspao je usljed svoje bezbrižnosti.
Prepuni trbusi, bezbjedne sehare ne žure se dići u pomoć.
Autor: Hfz. Haris Kalač
