Snovi o bijelom mantilu: Životni put Rifata Kačapora
Zime u Sandžaku nekada su bile surove, sa snijegom koji je zatrpavao puteve i djecom koja su, uprkos hladnoći, uporno koračala ka školi. Među njima bio je i Rifat Kačapor, dječak iz sela kod Orlja, koji je već tada znao da se znanje ne osvaja lako. Njegova tiha upornost i mirnoća u učionici bile su znak da školu ne doživljava samo kao obavezu, već kao izlaz iz života u kojem se snovi brzo umaraju.
Bijeli mantil, koji je u djetinjstvu bio tek daleka slutnja, postao je simbol njegove istrajnosti. Put kroz srednju školu i studije medicine bio je pun odricanja – gladnih dana, dugih noći i sumnji da li je izabrao put veći od sebe. Ali svaki put bi se sjetio svog sela, roditelja i snijegom zatrpanih staza koje su ga naučile da nema odustajanja.
Prvi susreti s bolnicom pokazali su mu da medicina nije samo znanje, već i odgovornost. Dežurstva, greške i strahovi oblikovali su ga u ljekara koji je znao da srce pacijenta ne pita odakle dolaziš, već traži mirnu ruku i povjerenje.
Njemačka ga je dočekala hladno, ali je svojim radom i upornošću stekao povjerenje pacijenata. Kardiologija je postala njegov poziv, a ime Rifata Kačapora sinonim za stručnost i ljudskost.
Danas, nakon godina rada i uspjeha, kada se vraća stazama svog djetinjstva, u njemu i dalje živi onaj dječak koji je pod snijegom sanjao bijeli mantil. Njegova priča je svjedočanstvo da se snovi ostvaruju uz rad, vjeru i dove koje prate svaki korak.
Vijest obranjena iz objave Nermin Goruždić
