Suze Aleksandra Vučića su 2003. godine obeležile ispraćaj Vojislava Šešelja na dug put u Hag, gde će mu biti suđeno za progone, deportacije stanovništva i druga nehumana dela zločina protiv čovečnosti. I gde će ga proglasiti krivim za ratne zločine i osuditi na deset godina robije.
U odsustvu Vojislava Šešelja, Aleksandar Vučić je postao sve što do tada nije bio.
„Politika Velike Srbije nije politika budućnosti i to nije politika Vlade Srbije, nije ni bila, i to ste vi sve znali“, rekao je 2016. Aleksandar Vučić, tada premijer Srbije.
Podsetimo se da je 2008. tada kao potpredsednik Srpske napredne stranke, na pitanje novinarke B92 kada je shvatio da ideja Karlovac, Karlobag, Ogulin, Virovitica nije nešto što bi sledio, istakao sledeće:
„Uvek sam pokušavao da, i to ćete primetiti po mojim intervjuima, dakle, ali da se ne pravim mnogo pametan, iz mojih usta niste nikada čuli za tu granicu. Nikada“.
Međutim, 2000. kao generalni sekretar Srpske radikalne stranke nije bilo baš tako: „Hoćemo samo ono što je naše, srpsko, a to jesu i taj Kralobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje“.
„Nije promenio Aleksandar Vučić ideologiju, ni na koji način. To je sve, prosto ljuštura unutar koje ostaju isti ideološki i isti vrednosni, isti psihološko-karakterni nanosi“, ističe Boris Tadić, lider SDS i nekadašnji predsednik Srbije.
Kad je, nakon decenije vlasti, Slobodan Milošević 24. septembra 2000. godine izgubio izbore, nije to bio prvi, ali jeste poslednji put da je pokušao da ih pokrade. Demokratska opozicija Srbije, koalicija sačinjena od 18 stranaka, objavila je pobedu svog predsedničkog kandidata, umerenijeg nacionaliste, Vojislava Koštunice. Vlast nije priznala poraz. Krenuli su građanski protesti, širom Srbije, protiv izborne krađe.
Tekst je deo dokumentarnog filma „Ja, Aleksandar: Državni gambit“. Proizvodnju filma potpisuje Audio i video produkcija JSP, a autorski tim čine Jovana S. Polić i Sanja Lončar (autorke), Olivera Milenković (producentkinja), Svetozar Polić (koscenarista) i Zoran Grujin (montažer).
Kulminirali su 5. oktobra, revolucijom koja je na ulice srpske prestonice dovela nekoliko stotina hiljada hrabrih, ali besnih, građana.
„Ovde nikada nije došlo do 6.oktobra, zbog toga, što je 5. oktobar u stvari bio puč u vrhovima vlasti, da je sav onaj narod koji je bio na ulici, bio samo neka vrsta dekora za ono što se odlučilo u vrhovima policije i vojske, koja je prešla na stranu opozicije i, zapravo, svrgnula Miloševića“, ocenjuje istoričarka Dubravka Stojanović.
Odlazak u opoziciju
U narednih nekoliko meseci, vlast je promenjena na svim nivoima.
Aleksandar Vučić, sa Srpskom radikalnom strankom, otišao je u opoziciju.
Za premijera Srbije izabran je demokrata, Zoran Đinđić.
Samo dve godine kasnije, 12. marta 2003. godine, ispred sedišta Vlade Srbije, ubijen je reformator koji je pokušao da trasira put modernoj, evropskoj, Srbiji.
„Jedina vlada koja je napravila ozbiljan pokušaj da ponovo izgradi politički sistem je bila vlada Zorana Đinđića. Oni to nisu podržali i dozvolili su da ta vlada bude slaba i izložena napadima“, navodi Erik Gordi, profesor političke i kulturne sociologije u Engleskoj.
Izostanak lustracije i preispitivanja odgovornosti onih koji su kumovali sunovratu Srbije, omogućili su Vučiću da nastavi da baštini tekovine devedesetih.
Branio je ratne zločince od isporučivanja Hagu; tokom potrage za haškim beguncem Ratkom Mladićem, Vučić je u parlament doneo plakat “sigurna kuća za Ratka Mladića”; na beogradskom bulevaru koji nosi ime ubijenog premijera, lepio je plakate “bulevar Ratka Mladića”. Nakon hapšenja Radovana Karadžića, predvodio je demonstrante.
Srpsku radikalnu stranku, sa Šešeljem samo na reveru odela, vodili su Tomislav Nikolić, do tada drugi čovek partije, i Aleksandar Vučić, večiti treći.
Popularnost im je rasla, ali su dobri rezultati na izborima bili – neupotrebljivi.
Sa njima niko nije hteo u koaliciju. Nikolić je godinama gubio predsedničku trku od Borisa Tadića, a Vučiću je ostala nedosanjana želja da postane gradonačelnik Beograda.
„Mislim da je to kontekst u kom je racionalniji deo te stranke shvatio da nema budućnosti za ekstremno desnu nacionalističku partiju i da moraju ići ka nečemu što je predstavljalo umereniju nacionalističku, konzervativnu evropsku stranku“, ističe Bodo Veber iz Saveta za politiku i demokratizaciju u Berlinu.
Nastanak SNS
Previranja u Srpskoj radikalnoj stranci, već su počela.
A onda je Tomislav Nikolić napravio zaokret.
Kao šef poslaničkog kluba Srpske radikalne stranke u parlamentu, uprkos protivljenju Vojislava Šešelja, 2008. godine dotadašnji ekstremni zagovornik Ideje o Srbiji van Evropske unije, Tomislav Nikolić je podržao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji. Nekoliko dana kasnije, sa desetak od Šešelja odbeglih poslanika, Nikolić je formirao novi poslanički klub pod nazivom “Napred, Srbijo”.
„Znao sam ja da su oni nacionalisti i ne mogu oni tog dana kad su odlučili da formalno prihvate članstvo u Evropskoj uniji, da budu sad za mene moji prirodni koalicioni partneri kada mrze tu Evropu i evropske integracije, evropske vrednosti više nego išta“, napominje Tadić.
Nakon što je Nikolić napustio radikale, Aleksandar Vučić je podneo ostavku na funkciju generalnog sekretara stranke.
Spekulisalo se da Vučić od Šešelja očekuje mesto zamenika, ali se Haški zarobljenik odlučio za manje ambicioznog Dragana Todorovića.
„Nisam sasvim imao poverenje u njega jer sam znao koliko voli vlast i da mu je to najpreče“, rekao je Vojislav Šešelj,
Vučić je tada izdao svog političkog roditelja, Vojislava Šešelja. Sa Tomislavom Nikolićem formirao je Srpsku naprednu stranku i postao potpredsednik.
Kad je prošla opasnost od Šešelja, a stranka ojačala, krenuli su u realizaciju ideje o osvajanju vlasti. U februaru 2011. godine organizovali su miting na kom su tražili raspisivanje izbora.
„Pojedini zapadni stratezi su verovali da, da bi se izašlo iz ovakve nestabilne situacije, da bi se garantovala stabilnost Srbije, a time i Balkana, da bi trebalo dovesti nekog poput Vučića, trebalo je uzeti nekog ko je bio destabilizator i od njega stvoriti sagovornika koji bi postao garant stabilnosti“, kaže Žan Arno Deran, novinar iz Francuske.
I Vučić je veoma brzo shvatio da mu je Zapad nova karta iz rukava – za pobedu.
Vlast je, za 6. maj 2012. godine, raspisala izbore na svim nivoima: parlamentarne, pokrajinske, lokalne i prevremene predsedničke.
„I napravili smo neverovatan rezultat, to ljudi zaboravljaju. Mi smo imali 22 posto. Kao stranka, imali smo samo dva posto manje od Srpske napredne stranke, a ja sam u prvom krugu vodio dva procenta u odnosu na Tomislava Nikolića“, objašnjava Tadić.
Uoči drugog kruga predsedničkih izbora, Tomislav Nikolić, predsednički kandidat, i Aleksandar Vučić, pretendent na mesto gradonačelnika Beograda, lažno su optužili vlast za izbornu krađu.
Bizarno, u popodnevnim časovima na dan drugog kruga predsedničkih izbora, četiri sata pre zatvaranja birališta, Evropski savet i Evropska komisija čestitali su pobedu Tomislavu Nikoliću.
A onda je usledila i stvarna vest.
Skandiraju: pobeda, pobeda, pobeda…
Dolazak na vlast
Te noći, kad je proglašena pobeda Tomislava Nikolića na izborima, Aleksandar Vučić je zapravo osvojio neprikosnovenu vlast koja će trajati najmanje deceniju.
„Tek tad je formirana Srpska napredna stranka u monstrum formi kakva je danas, jer ona nikad ne bi bila tako opasan politički protivnik da nije došla na vlast“, naglašava Tadić.
Kad je izabran za predsednika Srbije, Nikolić je podneo ostavku na mesto čelnog čoveka stranke. Partiju, kao izvor moći, prepustio je Vučiću. A ovaj ga je, sa suzama u očima, ispratio iz stranke – kao onomad, kad je Šešelja ispraćao u Hag.
A onda je Vučić još jednom ponovio patent.
Par godina kasnije, Nikolić izjavljuje da ne vidi razlog da se ne kandiduje. „Ne poznajem čoveka koji bi bolje ovabljao ovaj posao…“, rekao je.
S druge strane, u isto vreme Vučić tvrdi da neće da bude kandidat za predsednika i da ga ne interesuje mesto predsednika republike. „Izmislili u novinama“, govorio je.
Vučić, naravno, nije održao reč. Kandidovao se i postao novi predsednik Srbije. Tomislava Nikolića je poslao u istoriju.
„Način na koji je Aleksandar Vučić eliminirao Tomislava Nikolića iz realnog političkog života je po meni, ne ili barem meni bio onako jedna ključna demonstracija njegove autoritarnosti koja je lišena bilo kakvih političkih, ljudskih, moralnih, prijateljskih obzira. Jedan Makijavelizam u najekstremnijem smislu“, navodi Senad Pećanin, advokat iz Sarajeva.
Dok je krčio put ka vrhu, sem što je politički ubijao svoje stvoritelje, ubio je i radikala u sebi. Agresiju, grubost i verbalnu okrutnost, kontrolisao je rukama sklopljenim u piramidu.
Resetovanje
Čim je postao najmoćniji čovek u Srbiji, Vučić se resetovao na izvorni model. Sve ranije metamorfoze nestale su kao rukom odnesene.
Izvor: n1