Povjesničarka i profesorica na Ludwig‑Maximillian Sveučilištu u Münchenu, Marie‑Janine Calic, u svom najnovijem članku za njemački tjednik Die Zeit analizira višestoljetnu multireligijsku i multietničku tradiciju Sarajeva. U preglednom prikazu povijesti podsjeća na dugotrajan suživot različitih vjerskih zajednica na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, ali i na promjene koje su oblikovale njihov položaj u odnosu prema državi.
Islam u Jugoslaviji
Calic ističe da je u socijalističkoj Jugoslaviji postojala formalna vjerska sloboda, ali uz jasna ograničenja. „Prekrivanje žena – kao i u Turskoj – bilo je zabranjeno“, navodi ona, dodajući da se islamska zajednica mogla razvijati samo uz lojalnost prema državi. Prekretnicu je donio rat devedesetih, iako su proislamske političke ideje postojale i ranije, kroz djelovanje pojedinaca poput Alije Izetbegovića.
Podsjeća na njegovu „Islamsku deklaraciju“ iz 1970. godine, u kojoj je zagovarao panislamsku državu od Maroka do Indonezije. Suđenje 1983. godine, kada je Izetbegović osuđen na višegodišnji zatvor, Calic opisuje kao trenutak kada su vlasti njegove ideje protumačile kao prijetnju načelu „bratstva i jedinstva“. Spominje i kontakte koje je održavao s iranskim režimom ajatolaha Homeinija.
Uloga SDA i reislamizacija
Početkom devedesetih, raspadom Jugoslavije, Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije (SDA), koja pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima. Calic naglašava da je SDA bila u uskoj vezi s Islamskom zajednicom te da su obje nastojale ojačati bošnjačku naciju kroz proces reislamizacije. Vjerski službenici pozivali su na post, zabranu alkohola, čitanje Kurana, vjerski odgoj i pokrivanje žena, dok su se protivili mješovitim brakovima.
Posebno se izdvaja posvećenje svetišta Ajvatovica 1990. godine, uz podršku SDA, gdje su bile istaknute zelene zastave s arapskim natpisima i žene potpuno pokrivene. Ajvatovica je danas najveće muslimansko svetište u Europi.
Sarajevo nakon rata
U završnom dijelu članka Calic zaključuje da su se raznolikost i tolerancija Sarajeva u velikoj mjeri izgubile tijekom rata, kada je većina Srba i Hrvata napustila grad. Sarajevo se, prema njezinim riječima, „nacionalizira“ u bošnjačko‑muslimanskom smislu, a etničko‑religijska pripadnost postaje važnija nego ikada.
Danas, dodaje, većina stanovnika živi unutar vlastite zajednice, dok običaji međusobnog posjećivanja na vjerske blagdane nestaju. „Aktivno deklariranje pripadnosti islamu i vjerska praksa u javnom životu“ imaju veliku ulogu, a ponovno objavljivanje „Islamske deklaracije“ uz pomoć javnih sredstava izaziva nezadovoljstvo sekularno orijentiranih Bošnjaka.
Calic primjećuje da takva atmosfera privlači investitore iz islamskih zemalja, kojima je buđenje islama u Bosni i Hercegovini postalo i poslovni model. Kao primjer navodi međunarodni sajam prehrambenih proizvoda „Halal Expo Sarajevo“.
Prema Calic, Sarajevo je „na putu da se pretvori u bošnjačko‑muslimanski grad s panislamskim prizvukom“, dok će se njegov nekadašnji multireligijski duh moći prepoznati tek u tragovima očuvane povijesne baštine.
