Hamdo Kadrić rođen u selu Poljani, u blizini Kaknja. Tačan broj svojih godina ne zna.
Priča nam da poslije njegovog rođenja matični ured u kojem su se upisivala novorođenčad, je izgorio pa su tako nestali i svi zabilježeni podatci o njegovom rođenju. Baš zbog toga dedo Hamdo je naknadno upisan 1931. godine, ali se smatra da je rođen 1928. ili čak ranije.
Odrastao je u velikoj porodici od deset članova. Imao je sedmero braće i sestara. Odrastanje nije uvijek bilo baš lagano.
Sjećam se da se nije imalo šta obući, šta jesti… Bos sam hodao – priča ovaj dedo u emisiji „Ispuni mi želju“.
Poslije Drugog svjetskog rata, 1947.godine zaposlio se u rudniku željeza gdje je radio dvije godine. Ali posao gdje je dočekao penziju bio je u Rudniku mrkog uglja Kakanj. Sve te godine nisu bile nimalo lagane za ovog čovjeka jer se tada sve ručno radilo. Mnogi ljudi su nastradali i povrijeđeni, a Hamdo je na leđima iznio tri poginula čovjeka iz rudnika!
Ne tako lijep dan za pamćenje, ali Hamdo pamti i veliku tragediju koja se dogodila 7. juna 1965. godine u rudniku u kojem je radio.
Nailazili smo na ljude u hodnicima, oni su krenuli da izlaze ali ih je metan ugušio. Po pet njih je bilo zagrljeno u tim hodnicima da smo morali uzeti nož i rasijecati da ih rastavimo i iznesemo – prisjeća se Hamdo.
Oženio se 1952. godine. Sa suprugom je dobio desetero djece. Za neke možda zvuči puno, ali kako Hamdo kaže, njemu je bilo lakše tada odgajati desetero djece nego nekima sada jedno ili dvoje. Nažalost, izgubio je četiri sina. Tri su stradala od tifusa jer su tada, kako kaže, uslovi liječenja bili loši.
Izvor: hayat.ba
