Naravno, Tahiroviću. Evo predloga članka za objavu u Sandžačkim novinama, stilizovanog za emotivni, ali dostojanstveni ton, uz lokalni senzibilitet i jasnoću:
Zajedno otišli: Ljubav Abaza i Fehime Radič jača od života
Korita, Bijelo Polje – Nisu bili poznati, niti su tražili da budu. Abaz i Fehima Radič živjeli su tiho, skromno, u selu Korita nadomak Bijelog Polja. A otišli su – zajedno. U razmaku od svega tri sata.
Fehima je preminula prva. Dok su se u njihovoj kući odvijale pripreme za njen posljednji ispraćaj, Abaz je, bez riječi, bez bolesti, bez najave – jednostavno stao. Srce mu nije izdržalo bez nje.
Ljekari ovakav fenomen nazivaju „sindrom slomljenog srca“ – Takotsubo kardiomiopatija. Riječ je o stresnoj reakciji srca na gubitak voljene osobe, koja u rijetkim slučajevima može biti fatalna. Ipak, porodica i mještani ne traže medicinska objašnjenja. Oni vjeruju da je Abaz jednostavno odlučio da bez Fehime ne može dalje.
Zajedno su proveli više od pedeset godina. Izrodili osmoro djece. Dijelili i siromaštvo i radost, i polje i šumu, i hljeb i brige. Gdje je bila Fehima, bio je i Abaz. Gdje je bio Abaz, bila je i Fehima.
Njihova kuća bila je puna djece, unučića, smijeha i skromnosti. Nisu živjeli usamljeno, ali su jedno drugom bili svijet. I kada je taj svijet prestao da postoji, Abaz više nije imao gdje.
U njihovom zajedničkom odlasku, porodica je pronašla utjehu. Kažu da je to dokaz ljubavi koja ne prestaje smrću. Ljubavi koja je bila tiha, ali postojana. Ljubavi koja je bila jača od svega.
Priča o Abazu i Fehimi Radič podsjetnik je da brak može biti više od forme. Može biti oslonac, partnerstvo, vjera i istrajnost. U vremenu kada se zajedništvo često gubi u trci za ambicijama, njihova priča vraća vjeru da istinska ljubav postoji – i da vrijedi za nju živjeti.
Jer, u svijetu koji postaje sve hladniji, porodica ostaje posljednje utočište. A priče poput ove – svjetionici koji nas podsjećaju šta znači biti čovjek.
