Večeras sam zbog nekog nesporazuma poslije posla ostao bez prijevoza kući. Inače se vraćam sa mojim kolegom, koji mi je i komšija, ili sa ženom, ili busem. Bio sam nešto baš umoran i pospan i kontam, kud baš večeras, još sam ostao bez keša, sreća pa mi je kolegica posudila par maraka za karte. Kupio sebi kartu za bus ( i lekciju za život) a u busu sam sjeo pored jednog dvanaestogodišnjeg dječaka koji je, ispostaviti će se kasnije, prava inspiracija, prava legenda, borac.Sjedam pored njega i započinjem odmah sa šalom da to sjedište nije baš za nas dvojicu dovoljno, aludirajući na moju širinu i kilažu, a on onako ozbiljno:” Može, može…”, pomjera svoj ruksak a ja sjedam i osjećam kako ga pritišćem. Nismo imali klasični razgovor, on je samo odgovarao na pitanja a ja ih postavljao, kao u nekom intervjuu. Govori mi da hoće u džamiju, a ja ga pitaj koju (jer upravo dolazim iz Kuvajtske koja je blizu polazne stanice a nisam ga primijetio tamo), kaže na Baščaršiji, Careva džamija.Ja šutim malo, prije nego što opet postavim pitanje:” A šta to ima u džamiji, jer jacija je već prošla?” Kaže mali, koji se zove Adis:” Ima škola Kur'ana, ja sam u naprednoj grupi, znam 8 džuzeva napamet (jedan džuz ima 30 stranica).” Ispalio je mali tako brzinski odgovor, onako u vojničkom stilu i zašutio, gleda svoja posla, gleda kroz prozor.Zašutio sam i ja, zatečen odgovorom, zatečen načinom na koji je odgovoreno, i sadržajem odgovorenog. Nakon kraće pauze prošaputao sam samo: “Mašallah, mašallah”, i gledao ispred sebe. Odmah kontam u sebi, gdje si ti moj Dino, a gdje je ovaj dječak. Svojom ozbiljnošću i smirenošću izazvao je u meni dodatnu radoznalost i želju da ga “peglam”, ali sam se kasnije malo pokajao zbog toga. “Sigurno ti je babo hafiz?”, a on mi odgovori, sa nekim blagim oklijevanjem:” Ja nemam babu.” Propadajući kroz pod autobusa, kroz zemlju, sve do Kine, uspio sam samo tiho reći:” Da mu se Allah smiluje.””Naučio bih ja više Kur'ana ali ne mogu da stignem od obaveza, tri dana idem u školu Kur'ana a ostalim danima treniram fudbal i gledam da babi proučim godišnje dvije hatme, preselio je prije dvije godine u saobraćajnoj nesreći..” Htio sam da mu tražim dozvolu da mu ponizno poljubim ruku i čelo, da izrazim svoje poštovanje i da ga zamolim da me nogom nabije kroz zatvorena vrata dok je autobus još u pokretu. Htio sam da mu dam nešto, da mu dam sve para što imam ali sam i onako imao još samo 1.50 KM za drugu kartu, za drugi bus sa Sutjeske. Na rastanku mi reče “Allahimanet” a ja njemu da je dobar momak i da se čuva, tapšući ga po ramenu.U drugom busu nisam pričao više, nisam nikoga peglao…Molim Allaha da sačuva sve jetime na dunjaluku, sve te male lavove, sve te prave lavove kao što je Adis.Dino Kajević
izvor: num
