S terena dolaze informacije da nema značajnijeg aktivizma povodom popisa; tribina, skupova, promotivnih flajera, spotova i slično. Poručuju da će odgovornost snositi i bošnjačka matica u Bosni i Hercegovini, koja se ponaša ignorantski. Na koncu, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini trebaju se upitati šta su i koliko su pomogli svojim sunarodnjacima u domovinskim zemljama. Imaju još dva mjeseca da djeluju.
Ove godine održat će se popisi stanovništva u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji. U svim navedenim državama postoji značajna bošnjačka nacionalna manjina. Treba napomenuti da ovdje ne govorimo o dijaspornim zemljama za Bošnjake nego o “domovinskim zemljama”. Naime, u Crnoj Gori i Srbiji Bošnjaci su u statusu manjine u očima zakona, no suštinski je riječ o autohtonom narodu koji tisućljeće živi na prostoru Sandžaka, dakle i prije dolaska Osmanlija. Iako govorimo o nešto kraćem periodu, ne može se nijekati ni autohtonost kosovskih i makedonskih Bošnjaka. U Hrvatskoj snažno prisustvo Bošnjaka u kontinuitetu teče od polovine 19. stoljeća, a pritom ne ubrajamo višestoljetni period osmanskog prisustva na teritoriji Hrvatske. Ostali su toponimi, poput slavonskog sela Bošnjaci, ostale su skrivene arhitektonske naslage koje se uporno žele prešutjeti. Malo je ko u Hrvatskoj bio svjestan činjenice da su se nedavno tokom potresa u Petrinji tresli i temelji grada Yeni Hisar (Novi Grad). Da, Novu Petrinju osniva 1592. Hasan-paša Predojević. Kako god bilo, 1. aprila 2020. kreće popis stanovništva. Bošnjaci ga u Hrvatskoj dočekuju podijeljeni, bez jake koordinacije. Većina udruženja pozabavila se interesnim potrebama svojih prvaka koji se međusobno sukobljavaju oko mrvica koje im Hrvati bacaju na sofru.
Vidljivo je da su aktivnosti u 2020. započela i generirala dva udruženja – BNZ za Grad Zagreb i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Grad Zagreb, a odnedavno se priključuju i drugi. U hrvatskom javnom prostoru riječ Bošnjaci gotovo da ne postoji, u javnim narativima svedeni su na vjersku skupinu. Druga po brojnosti nacionalna manjina u Hrvatskoj nalazi se pred ogromnim izazovom. Uslijed neminovne asimilacije, osjetit će se i posljedice odlazaka u inostranstvo. Nisu, naime, odlazili samo Hrvati, odlazili su svi. Ako bi se posljedice ogledale u tome da Bošnjaci izgube više od 10 hiljada popisanih i padnu na treće mjesto po brojnosti, iza Srba i Albanaca, tada će to značiti da u budućnosti neće imati prije svega politički potencijal da se izbore za svoja prava. Suštinski, to će biti kraj.
Naime, brojnost jednog naroda direktno je vezana za njihova prava, iz čega proizlazi i politički utjecaj. Narod koji nije u stanju generirati politički utjecaj ne može osigurati ni poluge za identitetarno preživljavanje. Stoga, vrlo je bitno istaknuti da je osjećaj zajednice i nacionalne pripadnosti direktno vezan uz ulaganja u sektor kulture, obrazovanja i medija. Upravo u ovim sektorima Bošnjaci su šupljikavi i zakržljali. Ovo treba biti i velika pouka za Bošnjake u Bosni i Hercegovini jer neće dugo proći, a popis stanovništva 2023. će zakucati na vrata. Podijeljeni i bez konsenzusa, Bošnjaci bi mogli izgubiti na brojnosti, što bi umanjilo i njihov politički potencijal. Odnosno, ako bi na popisu izgubili na brojnosti, značio bi to put u nepovrat, u nestanak. Napokon se više ne bi imali oko čega svađati – jer ne bi ih ni bilo.
Stoga je pitanje popisa stanovništva u domovinskim zemljama itekako bitno ako bismo se rukovodili onom maksimom da je “kuća sigurna koliko ti je avlija široka”. Kuća je Bosna i Hercegovina, a avlija je Sandžak, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Hrvatska… Vijest da se u Crnoj Gori osniva partija “Muslimana” govori u prilog da se u ovoj zemlji već duže vremena radi na odnarođivanju Bošnjaka. Vic, koji je nažalost utemeljen na stvarnosti, kaže da su našeg Bošnju na zadnjem popisu u Crnoj Gori upitali šta je po nacionalnosti. “Musliman”, reče. A po vjeroispovijesti? “Ateista”, odgovori. Ovaj apsurd i nedostatak samosvijesti podgrijava se dolaskom nove prosrpske crnogorske vlade, a dušmanima u korist idu i raslojavanja unutar Bošnjačke stranke u Crnoj Gori. Stoga, od presudne je važnosti djelatnost Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori. U Srbiji će glavni teret nositi Bošnjačko nacionalno vijeće, a sve tri bošnjačke političke opcije koje stoluju u Novom Pazaru trebale bi oko popisa zauzeti zajednički stav. Inače, neće se imati oko čega svađati u budućnosti. Jer, bez obzira na to što, za razliku od Crne Gore, postoji nastava na bosanskom jeziku i iz nacionalne grupe predmeta, i u srbijanskom dijelu Sandžaka vidljivi su jaki utjecaji asimilacije i odlazaka ljudi.
No, Sandžaklije ipak mogu računati na svoju dijasporu, za razliku od Bošnjaka Kosova, kojih je na zadnjem popisu bilo 27.500, ali na dijasporu, koja nije popisivana, ne mogu računati. Bošnjaci Kosova viznim su režimom odsječeni od matice i ozlojeđeni nebrigom Bosne i Hercegovine. Asimilaciju nad njima vrše i Albanci i Srbi. Bošnjaci Sjeverne Makedonije, uslijed nedostatka ozbiljne nacionalne politike, došli su do toga da se brojka od 73.000 nacionalno izjašnjenih Muslimana na popisu iz 1981. svela na oko 20.000 Bošnjaka po zadnjem popisu. Bez politike nacionalnog osvješćivanja, veliki broj Bošnjaka asimiliran je u Makedonce i Albance. S terena dolaze informacije da nema značajnijeg aktivizma povodom popisa; tribina, skupova, promotivnih flajera, spotova i slično. Poručuju da će odgovornost snositi i bošnjačka matica u Bosni i Hercegovini, koja se ponaša ignorantski.
Na koncu, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini trebaju se upitati šta su i koliko su pomogli svojim sunarodnjacima u domovinskim zemljama. Imaju još dva mjeseca da djeluju. Deklarativni sporazumi i koordinacije neće biti od pomoći. Pika se samo terenski rad i konkretna pomoć. Posao oko izjašnjavanja ne radi se preko noći, ali i u dva mjeseca zajednički se može odraditi budilačka aktivnost. VKBI je najavio snimanje promotivnih videa. Nešto konkretno i pohvalno, ali neće biti dovoljno.
