Početak augusta 1992. godine bio je jedan od najdramatičnijih perioda u novijoj historiji Pljevalja. Grad na sjeveru Crne Gore tada se nalazio pod snažnim uticajem ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Nacionalne tenzije, prisustvo naoružanih grupa, prijetnje, incidenti i prolazak vojnih kolona stvarali su atmosferu straha, posebno među bošnjačkim stanovništvom.
Rat u susjednoj Bosni i Hercegovini sve se više osjećao i u Pljevljima. Grad je bio važna saobraćajna tačka prema Bosni, Srbiji i unutrašnjosti Crne Gore, a kroz njega su prolazile različite vojne i naoružane kolone.
U takvoj atmosferi jačao je uticaj grupe okupljene oko Milike–Čeka Dačevića, lokalnog političkog i paravojnog lidera povezanog sa Srpskom radikalnom strankom.
Tri barikade praktično odsjekle grad
Početkom augusta situacija je naglo eskalirala. Na tri glavna izlaza iz Pljevalja postavljene su barikade.
Jedna je kontrolisala pravac prema Srbiji i Prijepolju, druga put preko Metaljke prema Čajniču i Bosni i Hercegovini, dok je treća bila na pravcu prema Đurđevića Tari i Žabljaku.
Time su najvažniji putni pravci iz grada praktično stavljeni pod kontrolu naoružanih ljudi.
Pljevlja su bila blokirana, a kretanje građana i komunikacija sa okolnim područjima dodatno otežani.
Ali barikade na cestama bile su samo dio problema.
Naoružani ljudi oko ključnih objekata
Prema svjedočenjima ljudi koji su tada živjeli u Pljevljima, naoružane grupe bile su prisutne i oko ključnih objekata u gradu – Pošte, benzinske pumpe, glavne pekare, mljekare, Elektrodistribucije i autobuske stanice.
To nije bila obična blokada saobraćaja.
Kontrola ili prisustvo naoružanih ljudi oko ovih objekata značilo je potencijalnu kontrolu komunikacija, goriva, hrane, električne energije i javnog prevoza.
Posebno je bila osjetljiva autobuska stanica, koja se nalazila neposredno uz zgradu tadašnjeg Centra bezbjednosti.
Grad je tako bio blokiran spolja, dok su naoružane grupe istovremeno bile raspoređene u njegovom samom centru.
Hapšenje Dačevića dodatno zapalilo situaciju
Kriza je dostigla vrhunac 8. augusta 1992. godine, kada je u Pljevlja stigla Specijalna antiteroristička jedinica iz Podgorice.
Milika–Čeko Dačević tada je priveden, dok je njegovim ljudima oduzet automobil za koji se tada tvrdilo da je dovezen sa ratišta.
Hapšenje nije smirilo situaciju.
Naprotiv, Dačevićevi ljudi i simpatizeri okupili su se oko zgrade Centra bezbjednosti Pljevlja i zahtijevali njegovo oslobađanje.
Policijska zgrada našla se pod pritiskom naoružanih ljudi, dok su barikade na prilazima gradu i dalje bile postavljene.
Postojala je realna opasnost da situacija preraste u otvoreni oružani sukob u centru grada.
I policija pod pritiskom
Situaciju je dodatno komplikovala sumnja da je dio lokalnog policijskog sastava bio naklonjen Dačevićevoj grupi.
Prema kasnijim svjedočenjima, pojedini pripadnici tadašnjeg Centra bezbjednosti bili su pod uticajem ili pritiskom ljudi okupljenih oko Dačevića.
To je dodatno slabilo sposobnost institucija da uspostave kontrolu.
Policija se tako našla u neobičnoj i opasnoj situaciji: trebalo je da zaštiti građane i javni red, ali je istovremeno morala štititi i vlastitu zgradu od pritiska naoružane grupe.
„Situacija u Pljevljima“ pred državnim vrhom
Ozbiljnost krize najbolje pokazuje činjenica da su događaji u Pljevljima vrlo brzo stigli do najvišeg državnog nivoa.
Već 9. augusta 1992. godine, pitanje Pljevalja bilo je prva tačka dnevnog reda sjednice Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.
Ono što je počelo kao djelovanje lokalne naoružane grupe i postavljanje barikada preraslo je u pitanje koje je zahtijevalo pažnju najvišeg državnog vrha.
Bošnjaci posebno strahovali
U cijeloj atmosferi straha i neizvjesnosti posebno ugroženo osjećalo se bošnjačko stanovništvo Pljevalja.
Rat u Bosni i Hercegovini već je bio u punom intenzitetu. Vijesti o ubistvima, protjerivanjima i drugim zločinima svakodnevno su stizale u Pljevlja, a blizina ratišta dodatno je pojačavala strah.
Za Bošnjake u Pljevljima prisustvo naoružanih nacionalističkih grupa, barikade i sve veće političke tenzije predstavljali su ozbiljan razlog za zabrinutost.
Grad koji je do tada bio prostor zajedničkog života različitih naroda počeo je osjećati posljedice rata koji je već zahvatio susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Sudski epilog
Protiv Milike–Čeka Dačevića kasnije je vođen sudski postupak.
Suđenje je održano u januaru 1993. godine pred Višim sudom u Bijelom Polju. Teretilo ga se za više radnji povezanih sa događajima u Pljevljima, uključujući postavljanje barikada, sprečavanje službenih lica u obavljanju dužnosti i nasilničko ponašanje.
Za najteže optužbe nije bilo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu, dok je za dio drugih djela kažnjen.
Dani koje Pljevlja ne smiju zaboraviti
Događaji iz augusta 1992. godine danas se često nazivaju samo „barikadama u Pljevljima“.
Međutim, iza tog izraza stajala je mnogo ozbiljnija kriza.
Grad je bio odsječen od glavnih putnih pravaca, naoružani ljudi nalazili su se oko ključnih objekata, policija je bila pod pritiskom, a stanovništvo je živjelo u strahu da bi svaki novi incident mogao dovesti do krvoprolića.
Za Bošnjake Pljevalja taj period bio je posebno težak. Rat iz Bosne bio je sve bliži, a atmosfera u gradu sve napetija.
August 1992. godine ostao je tako zapisan kao period kada su Pljevlja bila na samoj ivici oružanog sukoba – grad blokiran barikadama, opterećen nacionalnim tenzijama i suočen sa naoružanim grupama koje su pokušavale nametnuti svoju volju.
