Dvadesetpetogodišnjeg Dušana Pajovića iz Crne Gore najčitaniji francuski portal o Balkanu, Le Courrier des Balkans, proglasio je za ličnost godine.Polja interesovanja su mu balkanska politika sa naglaskom na Crnu Goru, post-kapitalistička ekonomija i društvo. U brojnim tekstovima kritikuje uspon klerikalizma i desnog populizma.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Pajović pojašnjava kako crkva utiče na mlađe generacije u Crnoj Gori, zašto političku elitu vidi kao despotiju nesposobnih, te zbog čega mladi ne pričaju o putovanjima.
RSE: Vaš aktvizam je netipičan za mlade, s obzirom na to da je u Crnoj Gori i kod njih više prisutan partijski aktivizam. Jeste li saglasni?
Pajović: Karijerizam zamjenjuje idealizam i mladi često jure za nekim stavkama koje će staviti u biografiju, umjesto da se bave pozivima koji bi ih istinski ispunili. Ne krivim ih zbog toga. Sistem je tako postavljen i oni ga prate. Teško je drugačije uspjeti.
RSE: U javnom diskursu dominiraju teme poput crkve, nacije, jezika. Kako da su se na mlade tako lako “primile” teme podjela?
Pajović: Mladi u Crnoj Gori su ekstremizovani od raznih centara moći, a prije svega crkve. U isto vrijeme, imate putanju onih koji pokušavaju da izjednače žrtvu i dželata. Imamo atmosferu u kojoj se nameće da je kul biti ekstremni nacionalista, ili biti iznad situacije dok je nekom određeno ljudsko pravo ugroženo. Zašto mladi ne pričaju o putovanjima, karijerama? Pa ekonomska situacija jednostavno ne dozvoljava da fokus bude na temama poput putovanja i “životnih stilova”.
RSE: Utisak je, ipak, da nikad kao danas nije bilo toliko mržnje i netolerancije na ove teme. Zašto je sada eskaliralo? Jesu li izbile na površinu neke potisnute frustracije tokom prethodnih decenija?
Pajović: Podjele u Crnoj Gori nisu nova pojava. Uvijek je bilo dihotomija. Zelenaši – bjelaši, četnici – partizani, unionisti i suverionisti, a sad imamo polarnost Srba naspram Crnogoraca. Sve su to iste kategorije, iste podjele različitih naziva.
RSE: Na šta tačno mislite?
Pajović: Rusija i Srbija su preko Srpske pravoslavne crkve (SPC) iskoristile to što država nije imala socijalne servise pa su crkve otvarale narodne kuhinje i druga utočišta za neprivilegovane. I tu dolazimo do plodnog tla za indoktrinaciju, bez minimuma dobre namjere.DPS nikada nije primjenio neke antifašističke zakone da se obračuna sa fašizmom koji se njeguje u tim svetosavskim krugovima, čiji se sljedbenici, poput Nikolaja Velimirovića, dive Hitleru.
RSE: Da li im se to na neki način “vratilo”?Pajović: Crkva je iskoristila nezadovoljstvo onih kojima je, s pravom, bilo dosta DPS-a i onda su stvorili taj narativ – ako ste protiv DPS-a, onda ste uz nas. I tako su se ljudi i identifikovali i na osnovu toga im se dijelom priključili.Gomilala se energija nezadovoljnih. Vremenom su ljudi počeli da se identifikuju s onim što pričaju njihovi takozvani predstavnici u parlamentu ili vjerski poglavari, preuzeli su određene matrice koje kao treba da predstavljaju naciju.Mora neko tim ljudima reći da svetosavci nisu njihovi predstavnici, a Crnogorcima da ih ne reprezentuju korumpirani neoliberali.
RSE: Ipak, da li vidite dublje motive i agendu u djelovanju crkve?
Pajović: Ključan je uticaj novca i želje za širenjem svetosavske ideologije. To je jedna ozbiljna firma sa obrisima paramilitarne organizacije koja ima milijarde prihoda. Možete misliti samo od manastira Ostrog koliko novca dobijaju.
RSE: Nakon tri decenije je stigla promjena vlasti. Koliko smo bili zreli za tu promjenu?
Pajović: Promjena se morala desiti kad-tad. Možda je ovo i dobar trenutak bio. Ranije smo bili na ranjivim nogama nakon nezavisnosti, a sada donekle imamo stabilnost. Bitno je da građani shvate da DPS nije država, iako oni sami pokušavaju da predstave da jeste.Da se sadašnja većina dogovorila da neće povlađivati crkvi, politici Vučića (Aleksandra, predsjednika Srbije op.a.), ruskim interesima, oni bi DPS sveli na minornu stranku. Ali ne. Oni kao da su odlučili da dokažu da sve ono što smo mislili da su DPS paranoje ili hiperbole, to nisu bile. Naprotiv.
izvor: RSE
