Novopazarka Ana Muratović javno je ispričala svoju životnu priču – od odrastanja u kršćanskoj porodici, preko dugogodišnje potrage za odgovorima o vjeri i Bogu, do odluke da prihvati islam. Govorila je i o teškoj reakciji porodice, hidžabu, ali i o tome kako su se odnosi s najbližima vremenom promijenili.
Ana je svoju priču podijelila u emisiji „Priče povratka“ na platformi IslamEdu. Rođena je i odrasla u centru Novog Pazara, gdje je završila osnovnu i srednju školu, a potom i fakultet.
Kako je ispričala, njena porodica nije bila posebno religiozna. Vjera se uglavnom prakticirala kroz obilježavanje Božića, Uskrsa i porodične slave.
Potraga za Bogom počela još u djetinjstvu
Prva ozbiljna pitanja o vjeri počela je postavljati kao dvanaestogodišnjakinja, tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Strah i ratna dešavanja dodatno su bili praćeni teškom bolešću njene majke.
U tom periodu počela je intenzivno razmišljati o Bogu, životu i smrti. Odlazila je u crkvu, postila i pokušavala pronaći odgovore na pitanja koja su je mučila.
Pohađala je i vjeronauku, ali, kako kaže, ni tamo nije pronašla odgovore koji su joj bili potrebni.
Istovremeno, pažnju su joj privlačile prijateljice muslimanke.
„Na njihovim licima vidjela sam sreću, ispunjenost i mir. Bile smo djeca, ali se ta iskrenost i ljubav mogla primijetiti“, prisjetila se Ana.
Smrt školskog druga promijenila joj pogled na život
Kasnije se udaljila od vjere i počela živjeti drugačijim načinom života. Međutim, iznenadna smrt školskog druga bila je trenutak koji ju je ponovo natjerao da razmišlja o prolaznosti života.
Prisustvujući njegovoj sahrani, zapitala se šta bi bilo da se ona našla na njegovom mjestu i šta je do tada učinila čime bi Bog bio zadovoljan.
„Samo mi je proletjela misao da sam na njegovom mjestu mogla biti ja. Pitala sam se šta sam pripremila i čime bi Bog bio zadovoljan. Tada sam sebi rekla da više ne mogu tako živjeti i da moram da se vratim vjeri“, kazala je.
Kako naglašava, njeno približavanje islamu nije bilo rezultat pritiska sredine niti zahtjev budućeg supruga, koji je musliman.
Odrastajući u Novom Pazaru, kaže, nije osjećala da se djeca dijele prema vjeri.
„Dijelili smo se samo na ljude i neljude, na dobre i loše. Živjeli smo kao jedna duša“, prisjetila se.
„Hoću da budem muslimanka“
Odluka o prihvatanju islama sazrijevala je u periodu priprema za njeno vjersko vjenčanje.
Ana je ispričala da noćima nije mogla spavati i da je osjećala snažan unutrašnji nemir. Jedne noći probudila se s osjećajem da ne može disati.
Tada je, prema vlastitim riječima, shvatila da joj je potrebna čvrsta veza s Bogom.
„Rekla sam: ‘Više ne mogu ovo da izdržim. Meni je potreban Bog i vjera u Boga. Hoću da budem muslimanka.’ Trebao mi je namaz, ta veza između čovjeka i Boga“, ispričala je.
Svoju odluku saopštila je efendiji neposredno pred šerijatsko vjenčanje. Čak je i njen budući suprug bio iznenađen, jer odluka nije bila njegov uslov za brak.
Efendija joj je, kako kaže, objasnio da prihvatanje islama nije uslov za sklapanje njihovog braka i upitao je da li je potpuno sigurna u ono što želi.
Ana nije imala dilemu.
Imala je nepunih 20 godina kada je izgovorila šehadet.
„Plakala sam, ali ne od straha“
Trenutak nakon prihvatanja islama opisala je kao jedno od najsnažnijih iskustava u svom životu.
Kada je začula ezan, počela je plakati.
„Suprug me pitao zbog čega plačem, jesam li se pokajala i da li me je strah. Rekla sam da nije ništa od toga. Osjećala sam se toliko lagano, kao da mi je neko skinuo ogroman teret s leđa“, kazala je.
Prema njenim riječima, nestao je i osjećaj gušenja i pritiska koji ju je ranije dugo pratio.
Porodica teško prihvatila njenu odluku
Najteži period uslijedio je nakon što je porodici saopštila da je prihvatila islam, a posebno nakon što je počela nositi hidžab.
Njeni roditelji su se, kako kaže, suočavali s pritiscima i komentarima okoline, dok ju je dio šire porodice odbacio.
„Imala sam utisak da su roditelji bili prestrašeni i da su mislili da su izgubili svoje dijete“, ispričala je.
Nekoliko godina kasnije odnos se počeo mijenjati. Rođenjem njenog prvog sina ponovo je uspostavljena bliskost između Ane i njenih roditelja.
Želja da upoznaju unuče omogućila im je da ponovo budu bliži porodici koju je Ana zasnovala i da upoznaju njenog supruga.
Ana kaže da su vremenom primijetili promjene u njenom ponašanju – da je postala strpljivija, smirenija i pažljivija prema njima.
„Shvatili su da islam od mene nije napravio ništa loše. Nisu izgubili svoje dijete, već su dobili bolje dijete nego što sam ranije bila“, kazala je.
Posebno pamti riječi svoje majke, koja je primijetila da u Aninom domu vlada drugačija, opuštenija i sretnija atmosfera.
„I dalje sam Srpkinja i ponosim se svojim porijeklom“
Ana je posebno naglasila da prihvatanjem islama nije odbacila svoje korijene, porodicu niti nacionalni identitet.
„Ja sam i dalje Srpkinja. Rođena sam u Republici Srbiji i po nacionalnosti sam Srpkinja, dok je moja vjera islam. Ponosim se time što sam Srpkinja i ne mogu pobjeći od svojih korijena“, poručila je.
Sebe opisuje kao Srpkinju islamske vjeroispovijesti i smatra da nacionalna i vjerska pripadnost ne moraju biti suprotstavljene.
Za nju islam danas predstavlja slobodu, dok hidžab ne doživljava kao ograničenje, već kao lični izbor.
„Kada spustim glavu na sedždu, osjećam povezanost s Allahom koja mi je bila potrebna. U tom trenutku nestaju brige, tuga i sve ono što me opterećuje“, kazala je.
Na pitanje da li bi zbog novca ili materijalnog bogatstva napustila islam, odgovorila je:
„Ne postoji kofer novca niti bilo kakva ucjena zbog koje bih napustila vjeru koju sam spoznala. Duhovno zadovoljstvo ne može se kupiti, platiti niti mjeriti bilo čime.“
Ana danas svoju priču vidi kao put dugog traganja, preispitivanja i lične odluke. Poručuje ljudima koji tragaju za smislom i vlastitim duhovnim putem da ne potiskuju pitanja koja nose u sebi, već da pokušaju pronaći odgovore.
Pogledajte emotivnu ispovijest Ane Muratović u videu ispod teksta.
