Slom Assadovog režima i udar na iransku osovinu
Pad režima Bashara al-Assada u Siriji, ostvaren kombinacijom izraelskih udara i unutrašnjeg ustanka, označio je jednu od najvažnijih promjena u regionalnoj arhitekturi moći. Time je prekinuta kopnena veza Irana prema Mediteranu, a Hezbollah je ostao bez strateškog oslonca. Uništenje preciznog raketnog arsenala dodatno je oslabilo iransku osovinu, koja je decenijama gradila mrežu utjecaja od Teherana do Bejruta.
Izraelski uspjesi sa paradoksalnim posljedicama
Izrael je u posljednje dvije godine ostvario niz vojnih i strateških pobjeda:
- Na sjeveru: kampanja protiv Hezbollaha tokom jeseni 2024. eliminisala je hiljade boraca i uništila veliki dio raketnog arsenala.
- U Gazi: tokom juna 2025. Izrael je, uz snažnu podršku SAD-a, uspio vratiti taoce i zaustaviti borbe prije ulaska u dublje urbano ratovanje.
- Na strateškom nivou: iranski nuklearni program i razvoj projektila dugog dometa pretrpjeli su ozbiljne poremećaje.
Međutim, paradoks izraelskih pobjeda jeste da one ne donose stabilnost. Umjesto toga, otvaraju prostor novim akterima da oblikuju regionalni poredak prema vlastitim interesima.
Uspon nove osovine moći: Turska i Katar
Najveća geopolitička novina posljednjih godina jeste sve čvršća koalicija predvođena Turskom i Katarom.
- Turska je uspostavila de facto zavisnu administraciju u dijelovima sjeverne Sirije, čime se direktno približila izraelskim interesima. Ankara otvoreno kritikuje Izrael, a istovremeno je članica NATO-a i partner SAD-a.
- Katar balansira između uloge posrednika u pregovorima i finansijera islamističkih grupa, čime dobija dvostruku moć – diplomatsku i finansijsku.
Ova osovina nastoji proširiti utjecaj u istočnom Mediteranu i steći odlučujuću ulogu u Gazi, što Izrael vidi kao strateški izazov.
Umjereni blok i mogućnost zbližavanja
Između dvije ambiciozne osovine – iranske i tursko-katarske – stoji grupa država koje nastoje očuvati ravnotežu: Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jordan i Egipat, zajedno sa Izraelom. Upravo ova dinamika otvara prostor za potencijalno zbližavanje Izraela i Saudijske Arabije, što bi moglo redefinisati regionalni poredak.
Palestinsko pitanje kao trajni izazov
Najtvrdokorniji problem ostaje palestinsko pitanje. Dok god palestinske frakcije – islamističke ili sekularne – ne prihvate postojanje izraelske države kao neupitnu činjenicu, kompromis neće biti moguć. Iranska i tursko-katarska osovina koriste palestinsku borbu kao alat za sprečavanje šireg regionalnog ujedinjenja.
Zaključak: Doba strateške neizvjesnosti
Bliski istok je ušao u razdoblje u kojem ni pobjede ni porazi ne donose sigurnost. Izrael, zajedno sa svojim arapskim partnerima, suočava se sa dugim periodom strateške neizvjesnosti. Paradoks trenutne stvarnosti jeste da vojni uspjesi otvaraju nove rizike, a regionalna fragmentacija postaje dominantna karakteristika geopolitičke slike.
