Teška stradanja Bošnjaka Sandžaka tokom Drugog svjetskog rata kulminirala su u zimu 1943. godine. U periodu od 5. januara do 7. februara te godine, četničke formacije pod komandom Pavla Đurišića izvršile su masovne pokolje nad bošnjačkim stanovništvom Limske doline, na prostoru od Bijelog Polja do Foče.
Prema dostupnim podacima, tokom ovog perioda ubijeno je oko 9.200 ljudi, među kojima je bilo najviše žena, djece i staraca. Ova zločinačka operacija bila je dio šire strategije četničkog pokreta, čiji su ciljevi uključivali etničko čišćenje Bošnjaka iz Sandžaka i Istočne Bosne.
Đurišić je u svojim izvještajima Draži Mihailoviću detaljno opisivao „uspjeh“ akcija, naglašavajući da su uništena brojna muslimanska sela, a preživjeli protjerani ili ubijeni. Četnički komandanti održali su sastanak početkom januara 1943. godine u Šahovićima, gdje su razradili planove za napade na muslimansko stanovništvo.
Prvi napad započeo je 5. januara, a ubrzo su uslijedili masovni zločini. Prema Đurišićevom izvještaju, spaljena su cijela sela, a stanovništvo mučeno i ubijano na najbrutalnije načine.
Među brojnim potresnim svjedočenjima izdvaja se priča o Emini Bučan, mladoj Bošnjakinji koja je herojski branila porodicu i komšije. Nakon što je ostala bez municije, uhvatili su je četnici, a njena molba komšiji da joj „čuva obraz“ bila je posljednji čin njenog otpora.
Šefka Begović-Ličina, čiji je otac bio svjedok i žrtva genocida, u svojim kazivanjima prenosi strahote zločina i sudbinu svoje porodice, koja je brutalno ubijena u Rasovu.
Jedno od ključnih pitanja ostaje: zašto se o ovom genocidu malo zna, čak i među samim Bošnjacima? Da li je zaborav nametnut od strane onih koji bi željeli da se zločini ne spominju, ili je rezultat nedovoljnog interesovanja unutar samog naroda?
