Hrvatski predsjednik Zoran Milanovićvoli napadački modus. Pogotovo kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, on ne zna za milost. Usred pandemije korone, Milanović se u decembru 2020. s neskrivenim prijezirom rugao susjednoj državi: Prvo treba koristiti “sapun” u Bosni, pa “parfem” – u drugim riječima: muslimanski dio zemlje treba najprije jedno temeljito čišćenje. Ti rasistički tonovi, daleko od bilo kakve diplomatske suzdržanosti, dolaze iz države članice EU. Neki kritičari su čak govorili o nacističkom žargonu.
Malo prije Božića je Milanović dodao još ulja na vatru. Ovoga puta na tepeti je bilo vrlo osjetljivo poglavlje bosanske historije: genocid u Srebrenici. Za hrvatskog predsjednika masakr u Srebrenici pokazuje samo “elemente genocida”. Pojam genocida je po njemu ionako vrlo rastezljiv, kao da nema kriterija u međunarodnom pravu za zločine usmjerene na istrebljenje čitavih etničkih ili vjerskih skupina. S obzirom na bezbroj presuda u vezi sa zločinima počinjenim u Srebrenici, s obzirom na masu dokumentiranih svjedočenja pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), ove izjave su skandalozne.
One su izraz općeraširenog odbijanja Hrvatske da se suoči s prošlošću. Najmlađa članica EU-a vješto potiskuje vlastitu ulogu u bosanskom ratu. Kritičkog osvrta na agresivnu politiku pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, koji je usred rata protiv Srbije 1991. dogovorio podjelu Bosne sa svojim srpskim kolegom Slobodanom Miloševićem, do danas nema.
Revizionizam i agresija
A o vremenu fašističkog ustaškog režima, koji je počinio zločine na strani nacističke Njemačke, u Hrvatskoj se gotovo službeno i ne govori. Revizionističke su historijske reinterpretacije, s druge strane, široko rasprostranjene: u međunarodnom izvještaju koje su 2019. objavili naučnici sa Univerziteta Yale o revizionizmu holokausta, Hrvatska se spominje kao jedna od onih koje u tome prednjače.
Od svog ulaska u EU 1. jula 2013. Hrvatska se sve više razvijala u nekoga ko radi probleme na zapadnom Balkanu. Vanjska politika je često praćena agresivnim tonovima, posebno prema bosanskohercegovačkoj državnoj vlasti u Sarajevu. Umjesto pomirenja i dobrosusjedstva, Hrvatska čini sve što je u njenoj moći da nekadašnji Tuđmanovi ratni ciljevi postanu stvarnost – ovoga puta diplomatijom.
Sistem aparthejda za Bosnu
Zagreb ima za cilj stvoriti u Bosni treći “entitet” u kojem će dominirati Hrvati, analogno Republici Srpskoj. To bi dodatno oslabilo multietničku prirodu Bosne i konačno razvilo državni sistem zemlje u sustav aparthejda.
Zastupnici u Hrvatske vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) lobiraju u Bruxellesu za promjenu izbornog zakona u BiH. Cilj je učvrstiti moć sestrinske stranke u susjednoj državi – a time i svoje vlastite. U samoj Bosni ekstremistički HDZ Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i njegov radikalni lider Dragan Čović sve besramnije sarađuju sa strankom srpskog predstavnika u Predsjedništvo države Milorada Dodika. Njegova stranka, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), prije nekoliko je sedmica poduzela prve korake za odvajanje Republike Srpske od bosanske države.
Dilema balkanske politike EU-a
A EU? Ona ne reagira na relativizaciju genocida hrvatskog predsjednika. Ničime se ne pokušava suprotstaviti opasnom djelovanju na zapadnom Balkanu. Umjesto da se bori protiv ekstremista, koji Bosnu drže u klinču, povjerenik EU-a za proširenje, Mađar Oliver Varhelyi, jednako kao i njegova nizozemska kolegica Angelina Eichhorst, snishodljivi su naspram onih koji pokušavaju narušiti evropski mir.
Nova njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock se zalaže za postupke sankcioniranja kao reakciju na najnovije korake u pravcu secesije – ali mađarski premijer Viktor Orban to kategorički isključuje. Islamofobni desni populist čak je došao u Banju Luku i demonstrativno podržao ratnog huškača Dodika i njegovu opasnu politiku, piše u analizi za “Deutsche Welle” politička analitičarka i ekspertica za Balkan Marion Kraske.
Tu je vidljiva dilema trenutne politike EU-a naspram Balkana: s povjerenikom za proširenje Varhelyijem, Orbanova produžena ruka, u saradnji s drugim neliberalnim akterima iz Zagreba, Ljubljane i Beograda održava odlične kontakte s ruskom vladom u Moskvi. I tako sadašnji napadi hrvatskih i srpskih ekstremista na mirovni sistem u BiH nisu slučajnost: uz raspoređivanje ruskih trupa na granici s Ukrajinom to je druga fronta koju otvara Vladimir Putin za destabilizaciju Evrope.
Ako EU, s obzirom na te prijetnje, nastavi sa svojom kompromiserskom politikom, prije svih nova njemačka vlada bi se morala angažirati oko toga da stane na kraj destabiliziranju zapadnog Balkana.
Bosanskohercegovačka redateljica Jasmila Žbanić, koja se u svom filmu “Quo Vadis Aida” bavi kobnim propustima međunarodne zajednice prije i tokom genocida u Srebrenici, s razlogom upozorava: “Zapad mora učiti iz svog zakazivanja 1990-ih i reagirati prije nego što se nasilje ponovi.”
DW
