Davne 1955.god dva druga, jedan Pazarac drugi Tutinac odlučili da se školuju i tako usavrše svoje zanimanje.
Put ih je poveo u Novi Sad. I kako to biva u tuđini kad si sam treba ti neko sa kim bi dijelio dobro i zlo.
Tuđina ih je povezala za sva vremena.
Mustafa Ademović i Vukojica Vule Simović su tako u Novom Sadu započeli jedno druženje koje će kasnije prerasti u prijateljstvo za sva vremena. Tokom školovanja su zavoljeli biciklizam i obojica su bili vrsni sportisti.
Kako nam rekoše njihovi sinovi Nerko i Moco da su njih dvoica učestvovali u biciklističkim trkama širom Vojvodine i skoro uvijek pobjeđivali.
Da dobro smo napisali da su pobjeđivali jer su njih dvoica uvijek zajedno zagrljeni ulazili na cilj svake trke gdje su učestvovali što je bio nesvakidašnji prizor.
Bili su nerazdvojni i kada su se vratili u svoj kraj.
Koliko je to prijateljstvo bilo veliko i iskreno pa su u njega uključili i svoje porodice.
Vule i Mustafa su u životu dijelili i dobro i zlo.
Bili su nerazdvojni i svako u Sandžaku je znao za njih dvojicu i bili su za primjer kako treba živjeti u ovakvim sredinama.
Tim putem nastavili su njihovi sinovi Nerko i Moco sa svoim porodicama. Zajedno slave sve praznike nema Bajrama da Simovići ne posjete dom Ademovića ili kao ovaj put sad za vreme Božića Nerko i njegova porodica su bili dragi gosti kod Mocove familije. Ove porodice su primjer kako treba da se živi na ovim prostorima.
Kako tradicija nalaže njihovim putem idu i unuci Vuletova Teoodora i Mustafin Armin.
Autor priče :
Senko Župljanin
