Nekoliko mjeseci prije 30. godišnjice zarobljavanja 12 pripadnika Armije Republike BiH pred kamerama Hrvatske radiotelevizije (HRT), te njihovog kasnijeg mučenja i ubijanja, dobru dušu u 90. godini ispustila je Hiba Šarančić, majka Nazifa Šarančić (rođ. 1965.), jednog od usmrćenih zarobljenika.Osim Nazifa, rahmetli Hiba i njezin suprug Hamid, koji je na bolji svijet preselio prije nekoliko godina, izgubili su još dvojicu sinova, Bajru (r. 20.04.1958.g) i Suada (r. 21.10.1960.g).
Dženaza Hibi Šarančić klanjana je danas nakon ikindije-namaza ispred Šarića džamije u Mostaru. Dženazu-namaz prevodio je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice (IZ) Mostar mr. Dino ef. Maksumić.Kako je prenio Preporod.info, u kratkom obraćanju ef. Maksumić je protumačio nekoliko ajeta i hadisa o počastima koje su, prema učenju islama, pripremljene šehidima i o nagradama koje su, prema tekstu Kur'ana, zagarantirane strpljivim vjernicima.
Porodica Šarančić do agresije na BiH živjela je mirno u malom, idiličnom naselju Čanje – Odžak nadomak Nevesinja dok se dvostruka agresija nije prelomila preko Bosne i Hercegovine i njihove kuće.Nakon pogibije dvojice sinova preostali Šarančići izbjegli su u Mostar, ali su se tamo suočili s novim zločinima. Njihov najmlađi sin Nazif bio je jedan od prvih žrtava “udruženog zločinačkog poduhvata” i “međunarodnog oružanog sukoba”.
“Vijeće se uvjerilo da su, tokom noći između 10. i 11. maja 1993., vojnici HVO-a ubili Aliju Čama, Senada Čehića, Dževada Čolića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penavu i Nazifa Šarančića dok su bili zatočeni na Mašinskom fakultetu”, stoji u presudi u slučaju “Prlić i ostali”.
Nazifovi posmrtni ostaci, zajedno sa većinom ostalih saboraca, pronađeni su u masovnoj grobnici Rimski bunar na Gorancima, zapadno od Mostara 2007. godine. Nazif je posthumno odlikovan najvećim priznanjem ARBiH, “Zlatnim ljiljanom”. Uz vojne počasti, ponovo uz ratne drugove, pokopan je na mostarskim Šehitlucima maja 2008. godine.Jadni insan…”Sada mi je lakše… Lakše mi je, tamam da je nađena jedna kost mog sina, samo prst. Da znam da je to moje dijete, da znam gdje mi je…”, govorila je kroz suze i jecaje autoru ovih redaka majka Hiba, nakon što je Nazif identificiran, zajedno sa suborcem Dževadom Čolićem, a na osnovu rezultata DNK analize.Hiba i Hamid ostali su sami. Tješila ih je sve ove godine kćerka Vezirka, te braća, sestre, zetovi, unučad i praunučad…, koji ostadoše iza njih.”Sve sam mislila živ je, da će doći. Jadni insan, nada se… Jadi moji, kako mi je sada teško… Ko da je danas ubijen. Da bogdo ovo nisam ni dočekala”, govorila je Hiba.Otkako je saznao za sudbinu sina, dedo Hamid danima nije ni jeo, ni spavao. Govorio nam je da nije mogao vjerovati da je nakon 14 godina našao svog Nazifa.”Da sam mogao crknuti, crkao bih. Ali, šta sada, ne mogu glavom kroz zid. Šta ću… Kako mi neće biti teško? Da sam tri brava izgubio, a ne onakva tri sina… Bili su mi ko atlete. Ali eto, sad znam Nazifovu sudbinu. Znam da mu je zločinac Tuđman presudio”, govorio je te 2007. Hamid.Tri decenije nakon strašnih zločina Hiba i Hamid su, eto, otišli na bolji svijet.Neka mi Bog oprosti, gori od ovog za njih teško da može biti. Duboko vjerujemo da će se na tom boljem svijetu susresti sa svojim najmilijima. To bi bila pravda. Jer, pravde za Hibu i Hamida na ovom svijetu nije bilo.Nama ostaje emanet da ih se sjećamo i da nikada ne zaboravimo zlo koje im nedužnima bi učinjeno.
izvor:radio sarajevo
