Kreneš iz Sandžaka u potrazi za boljim životom i skrasiš se negde na Zapadu. Pre polaska istreseš svu ljutinu na Sandžak i nemogućnost dobijanja posla i zbog svog odlaska tek toliko da bi ti bilo lakše da odeš
Tamo na Zapadu skrasiš se u nekom stanu od 40-50m2, pronađeš posao 50 km daleko, ustaješ u 05:00h vraćaš se nazad u 18:00h. Plata fina ali se ne može puno trošiti jer tu si da zaradiš i da uštediš. Nema kafana, društva, pečenja i dolazaka kući posle 23:00h. U krevet se ide najkasnije u 21:00h.Godine lete a ti to ne primetiš jer ti stanje na bankovnom računu kaže da si na pravom putu. Vidiš kako drugi grade u onom Sandzaku na koju si bio ljut pa i ti za njima. Na zapadu radiš u Sandzaku gradiš a kad gradiš onda je para uvek malo pa se mora s vremena na vreme i vikendom raditi. Plate pošteno, govora nema.Jedva čekaš 25 dana godišnjeg da odeš do domovine da završiš još nešto oko kuće i dogovoriš s majstorima nove poslove. Usput jedva obidjes rodjake jer si u izgradnji a bogami se ipak stigne otic na neko veselje da se primeti da si tu pa se malo baci na muziku vise nego sto darujes mladu i tako Godišnji prođe, moraš nazad u 50m2 ali nije problem, naviklo se.
Godine lete, kuća u Sandžaku sve veća i lepša a tebe sve manje u istoj…
Ove godine nećeš nigde ići trošak je veliki a konto se taman ispraznio. Deca više u Sandžaku i ne idu jer slabo koga tamo poznaju a i šta će u Sandžaku kad su Nana i Deda umrli.
I dalje vredno radiš jer treba šta imati kad se u penziju ode a i ta penzija vrlo brzo stigne, ako budes imao srece da je dozivis , brže nego sto si ikad mislio. Eto te kao penzionera nazad u Sandžak u svoju vilu da konačno počneš živeti tim boljim i lepšim životom ali te malo strah jer osetiš da nešto oko srca preskače.
Ostalo je još nekoliko zdravstveno neizvesnih godina a na tebi starom teret održavanja 400m2 prelepe vile.
Misliš onako da se utešiš :”Kad nisam ja uživao, uživa će barem deca”. A deca, već odrasli poslovni ljudi bez neke jake povezanosti sa Sandzakom nemaju kud nego vilu staviti u oglase kada pokopaju roditelje…Tu se i završava priča o potrazi za boljim životom tamo negde na hladnom zapadu, negde u nekim Frankfurtima, Kopenhagenima, Briselima, Berlinima, Lucernima, Ofenbahima , Studgardima , Cirihu, Malmeu…Ostaće vila kao uspomena na jednog Babu i Mamu a u vili novi vlasnik, onaj koji nije iz Srbije mrdnuo…
Podeliće ovo svaki koji se bar u necemu ovde pronaša
Selam za Dijasporu i vole Vas Vaše Sandžaklije koji žive i rade u Sandžaku
Preuzeto sa FB profila : Sead Sadiković













