🦸♂️ “Jedna ruka, hiljadu razloga da ne odustaneš”
Priča o Ramizu Tabakoviću, čovjeku koji je trčao kroz vatru – i kroz tišinu drugih
Na magistralnom putu kod Semizovca, gdje se svakodnevno smjenjuju buka motora i umor putnika, 7. jula 2025. godine vrijeme je na trenutak stalo. Automobil je sletio s puta, udario u zaštitnu ogradu i zapalio se. U njemu – dvoje mladih. U blizini – desetine svjedoka. I samo jedan čovjek koji je potrčao.
Ramiz Tabaković iz Ilijaša. Čovjek s jednom rukom. Čovjek koji nije pitao „šta ako“, nego „gdje je ona“.
🔥 Sekunde koje su odlučivale
Djevojka je bila priklještena. Metalna šipka prošla joj je kroz nogu. Plamen se širio. Ljudi su stajali. Neki su snimali. Neki su vikali. Ali niko nije prišao. Osim Ramiza.
Bez oklijevanja, bez zaštite, bez druge ruke – Ramiz je otvorio vrata, izvukao djevojku, umotao joj nogu u deku i stavio je u svoj automobil. Nije čekao Hitnu. Nije čekao dozvolu. Samo je vozio. Brže nego ikad.
„Nisam razmišljao. Samo sam znao da ne smijem dozvoliti da umre tu, pred svima nama“, rekao je kasnije.
🏥 Minuti koji su značili život
U Dom zdravlja u Vogošći stigli su na vrijeme. Ljekari su potvrdili: da je stigla samo nekoliko minuta kasnije, djevojka bi iskrvarila. Ramiz joj je spasio život. Bez obuke. Bez opreme. Bez druge ruke.
🗣 Tišina mase, glas jednog čovjeka
Oni koji su stajali i gledali nisu zli ljudi. Samo su ljudi. Navikli da čekaju da neko drugi reaguje. Da neko drugi bude heroj. Ali Ramiz nije čekao. On je bio taj „neko drugi“.
„Znaš, ljudi me često gledaju kao da sam manje sposoban. A ja samo želim da budem čovjek. Ni više, ni manje.“
🌍 Šta nas Ramiz uči?
U svijetu gdje se heroji često mjere uniformama i titulama, Ramiz nas podsjeća da prava hrabrost dolazi iznutra. Da empatija ne traži savršenost, već prisutnost. Da jedna ruka može nositi više ljudskosti nego stotine ruku koje ostanu prekrižene.
✊ Epilog
Djevojka je stabilno. Ramiz se vratio kući, tiho, bez pompe. Nije tražio zahvalnost. Nije tražio naslovnice. Ali mi mu ih dugujemo.
Jer u vremenu kada gori i Golo Brdo, i deponije, i povjerenje u institucije – još uvijek postoje ljudi koji trče prema vatri, a ne od nje.
https://www.instagram.com/p/DLvYYIvtyMi/?img_index=1&igsh=Y21zMWp4aTFtOHp3
