:
U srcu Pešterske visoravni, na preko hiljadu metara nadmorske visine, smjestile su se Jerebice — selo koje je nekada odzvanjalo dječijim smijehom, a danas broji jedva dvjesto stanovnika raspoređenih u tridesetak domaćinstava. Iako tiho, ovo selo i dalje diše, kroz sjećanja, kroz kamen, i kroz ljubav prema zavičaju.
„Kad sam bila dijete, išla sam pješke do škole u Šaronjama, sat i po puta, i po suncu i po snijegu“, priča Vila Ćatović Šabotić, rođena u Jerebicama. Njene riječi nose toplinu, ali i tugu. „Tad nije bilo teško, jer smo bili zadovoljni i zahvalni. Danas, kad pogledam, vidim da je sve to bila sreća koja se više ne ponavlja.“
Škola koja je nekada okupljala generacije djece iz cijelog kraja danas je gotovo prazna. „Ne znam koliko ima prvaka. Kad sam ja bila mala, bilo nas je po deset cura, deset momaka iz sela. Sad – nema nikoga“, kaže Vila sa sjetom.
Poput mnogih pešterskih sela, i Jerebice su suočene s odlaskom mladih. Loši putevi, slaba struja, nedostatak posla — razlozi su uvijek isti. „Kuće se ruše, a one što su bile pune života sad su tihe. Kad dođem, ne mogu nikog da vidim. Žalosno je.“
Ipak, u njenom glasu nema ogorčenja. Samo tuga i ljubav. „Bez obzira na sve, ljepše mjesta nema. Ljudi su ovdje dobri, gostoprimljivi, ljubazni. Kad dođem, duša mi se smiri.“
U njenom sjećanju, život nekad bio sporiji, ali pun topline i zajedništva. „Moja majka me učila da spremam pite, da mesim pogače i kuvam meso koje se zapeklo u pekeru. To danas nema. Danas se sve kuva brzo, jede brzo, živi brzo“, kaže ona i dodaje da se tada „živjelo s dušom, a ne s vremenom“.
Na kraju, Vila izgovara želju koju dijele svi povratnici: „Daj Bože da bude bolje. Možda nas čuju i vide pa se vrate. Dobro bi bilo, vjerujte mi.“
Jer, kako kaže, u Jerebicama sve može da nestane — osim jedne stvari: ljubavi prema zavičaju, koja nikad ne ode.
