Sarajevo, decembar 2025. – Antonija Petra Gagulić, 22-godišnja studentica psihologije iz Osijeka, u razgovoru za JablanicaLive otkrila je kako je pronašla svoj duhovni mir prelaskom na islam. Njena priča govori o tišini koja liječi, o slobodi izbora i o trenutku kada su se srce i razum prvi put složili.
Tišina kao prvi znak
“Nije to bio trenutak euforije, nego osjećaj unutarnjeg mira koji se ponavljao svaki put kad bih nešto pročitala, poslušala ili razmislila o islamu. Taj mir je bio moj prvi znak. Bio je tih, ali postojan. Nije me uzdrmao, nego me smirio,” kaže Antonija.
Logika koja donosi sklad
Drugi znak bio je osjećaj logičnog sklada. “Kao da su se komadići slagalice, koje sam godinama nosila u sebi, najednom spojili u sliku koja ima smisla. Na kraju je to postalo više od procesa: postalo je prepoznavanje istine. Ne nečije istine, nego moje.”
Tiha pitanja, jasni odgovori
Još u tinejdžerskim godinama počela su se javljati pitanja koja nije mogla ignorisati: ko sam ja zaista, šta je smisao života, šta je istina i na čemu želim graditi svoj identitet. “To su bila pitanja koja su dolazila u tišini, kad se svijet stiša, kad ostaneš sam sa sobom.”
Potraga za duhovnom cjelinom
“Tražila sam odgovore koji su logični, jasni i koji donose mir, a ne još više zbunjenosti. Najviše me mučilo to što nisam osjećala duhovnu cjelinu — potrebu da vjerujem srcem, ali i razumom. Pitala sam se kako se istinski živi vjera, šta znači predanost Bogu u praksi i zašto neke stvari u mom dotadašnjem životu nisu imale dubinu.”
