Navršavaju se 24 godine od velikih demonstracija u Beogradu, kojima je 5. oktobra 2000. godine okončana vladavina Slobodana Miloševića. Skoro četvrt veka kasnije, zemljom rukovode politički akteri protiv kojih su se građani borili, a kojima su se u međuvremenu pridružili i nekadašnji opozicionari i „borci“ za demokratiju. Kao i oko svih drugih velikih događaja, građani su i po ovom pitanju podijeljeni, a većina mladih ne zna gotovo ništa.
Povod za demonstracije 5. oktobra 2000. godine bili su izbori za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije održani 24. septembra te godine. Opozicija, ujedinjena u DOS (Demokratska opozicija Srbije), tvrdila je da je njen kandidat Vojislav Koštunica odnio pobjedu nad Slobodanom Miloševićem u prvom krugu i osporavala zvanične rezultate izbora, tvrdeći da ih je vlast pokrala. Na poziv DOS-a, građani su 5. oktobra stigli na plato ispred tadašnje Savezne skupštine iz cijele Srbije, probijajući policijske blokade buldožerima.
Već u prepodnevnim satima, policija je upotrebila suzavac kako bi spriječila demonstrante da uđu u zgradu skupštine, ali su učesnici protesta ipak demolirali i zapalili zdanje, iznoseći namještaj i druge predmete iz Skupštine. Demonstranti su upali i u zgradu Radio-televizije Srbije u Takovskoj ulici. U večernjim satima 5. oktobra 2000. godine, građane je sa terase Skupštine Beograda pozdravio novi predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, a narednog dana, 6. oktobra, Milošević je priznao izborni poraz i čestitao mu.
U demonstracijama je poginula Jasmina Jovanović iz Miloševca kod Velike Plane, koja je pala pod točkove kamiona. Momčilo Stakić iz Krupnja je umro od srčanog udara, a ukupno je povrijeđeno 65 osoba. Tema o kojoj se i dalje govori u javnosti i što je jedna od glavnih zamjerki rukovodstvu partija koje su činile tadašnji DOS je izostanak tzv. 6. oktobra, odnosno radikalno obračunavanje sa akterima prethodnog režima u svim sferama društva.
Nenad Čanak je insistirao na lustraciji, a Milan St. Protić na spisak neurađenih stvari stavio hitno raspisivanje izbora za ustavotvornu skupštinu, kao i hapšenje i procesuiranje „najmanje 100 ljudi odgovornih za politiku koja je vođena u Miloševićevo vrijeme“. Boris Tadić je 2020. godine za N1 rekao da nikada nije postojala većina za radikalne reforme. Advokat i komesar unutrašnjih poslova u prvoj postpetooktobarskoj vladi Božo Prelević rekao je da su bila velika očekivanja od 5. oktobra, ali da nisu svi koji su ga predvodili bili iskreni.
Građani su i po ovom pitanju podijeljeni, kao i o svim drugim velikim događajima u našoj istoriji. Oni koji su polagali velike nade u bolji život nakon 5. oktobra danas o tom datumu govore s razočaranjem i izneverenim očekivanjima. S druge strane, oni koji misle da su 5. oktobra na vlast došli „izdajnici i lopovi“ koji su rasprodali zemlju. Ovaj narativ podržava aktuelna vlast kroz prorežimske medije, sa stalnim podsjećanjem na to kako je bilo za vrijeme „onih bivših“, „žutih lopova“, „dosmanlija“, izostavljajući deo o tome u kakvom stanju su ostavili zemlju odlaskom s vlasti 2000. godine.
Sociološkinja Vesna Pešić kazala je 2021. godine za N1 da aktuelni predsjednik države Aleksandar Vučić mrzi 5. oktobar jer je tada pao s vlasti kao ministar informisanja u vladi koju su činili SPS i SRS. Što se Aleksandra Vulina, sadašnjeg ministra bez portfelja, a u prethodnim mandatima šefa policije, vojske i BIA, tiče – 5. oktobar je bio poraz srpske države i dan kada su Srbijom „zavladali najgori“.
„Petooktobarski puč je Srbiji donio jedan nenarodni i antisrki režim koji je sproveo pljačkaške privatizacije i isterao hiljade radnika na ulice“, saopštio je Vulinov Pokret socijalista povodom godišnjice 5. oktobra 2021. godine. Novinar Zoran Panović ocijenio je jednom prilikom da je Vulin hladno servirana osveta predsjednika Vučića pobednicima 5. oktobra.
Možda najporaznija stvar nakon više od dvije decenije je da mladi ili uopšte ne znaju za ovaj događaj ili imaju polovične i pogrešne informacije. Na kraju, važno je shvatiti da se sjećanje na 5. oktobar ne može samo reducirati na političke sukobe, već predstavlja i lekciju o tome kako se društvo može razvijati, ali i zašto je važno da mladi budu informisani i aktivni učesnici u oblikovanju svoje budućnosti.













