Dok predsjednik Srbije Aleksandar Vučić obilazi gradove širom zemlje, najavljuje projekte, dijeli obećanja i govori o milionima koji će biti uloženi u različite sredine, veliki broj građana svakodnevno vodi mnogo jednostavniju borbu – kako preživjeti mjesec sa primanjima koja jedva pokrivaju osnovne troškove.
Upravo u takvoj atmosferi počeli su pregovori o minimalnoj zaradi za narednu godinu, ali prvog dana nije postignut dogovor između države, poslodavaca i sindikata.
Sindikati tvrde da je državni prijedlog povećanja minimalca nedovoljan i da bi, prema onome što im je predstavljeno, zarada od početka naredne godine iznosila oko 600 eura.
To je znatno manje od cifre od 650 eura, koju je ranije kao cilj vlasti najavljivao ministar finansija Siniša Mali, govoreći o programu „Srbija 2027“.
Predstavnici sindikata zato postavljaju pitanje – kada će radnici zaista dobiti obećanih 650 eura?
Miloš Miljković iz UGS „Nezavisnost“ rekao je da je na sastanku otvorena mogućnost da se do 650 eura dođe tek kroz pregovore za 2028. godinu. Sindikati zbog toga smatraju da se obećanje o 650 eura više ne odnosi na početak ili kraj 2027. godine, već se praktično pomjera.
„Minimalna zarada je minimalna“
Poslodavci, s druge strane, smatraju da je prijedlog od oko 600 eura realan u odnosu na mogućnosti privrede. Međutim, i sami priznaju da minimalna zarada nije dovoljna za život porodice.
Problem je upravo u tome što ono što država predstavlja kao ekonomski napredak građanima često izgleda potpuno drugačije kada plate račune, kupe hranu i podmire osnovne potrebe.
Ministar Mali tvrdi da je minimalna potrošačka korpa prvi put u potpunosti pokrivena minimalnom zaradom i da je pokrivenost dostigla 113 posto.
Sindikalci, međutim, upozoravaju da sama struktura potrošačke korpe pokazuje koliko je takva računica ograničena. Najveći dio novca odlazi na hranu, piće, struju i komunalije, dok za obrazovanje, kulturu, odjeću, prevoz i druge potrebe ostaje vrlo malo.
Milioni za projekte, stotine eura za život
Dok se javnost svakodnevno suočava sa najavama višemilionskih ulaganja, infrastrukturnih projekata i političkih obećanja, pitanje standarda običnog čovjeka ostaje jedno od ključnih.
Nije problem u tome što se ulaže u gradove i projekte. Problem nastaje kada se ekonomski uspjeh države mjeri milijardama i milionima, dok radnik koji taj sistem održava ne može bez odricanja podmiriti osnovne životne troškove.
Dok Vučić obilazi Srbiju i sa različitih mjesta šalje poruke o velikim ulaganjima i novim projektima, mnogi građani ne razmišljaju o milionima – već o tome kako da izdrže do naredne plate.
Za čovjeka koji radi za minimalac, 50 eura razlike između obećanih i ponuđenih primanja nije politička statistika. To može značiti račun za struju, dio kirije, nekoliko odlazaka u prodavnicu ili novac potreban za djecu.
Pregovori države, poslodavaca i sindikata bit će nastavljeni, ali jedno pitanje ostaje: ako je 650 eura bilo obećanje za 2027. godinu, zašto se sada govori o 600 eura i pomjeranju tog cilja na 2028?
Odgovor će, kako stvari stoje, morati dati vlast – ali prije svega će ga osjetiti radnici kada 1. januara pogledaju svoju platu.
