Bošnjačko stanovništvo preovladava u svim važnijim gradovima Srbije, a u nekim dostiže vrlo visok procenat, kao što su Beograd, Užice, Šabac, Smederevo, Valjevo, Čačak, Rudnik, Požega, Jagodina, Paraćin, Niš, Pirot, Kruševac, Kuršumlija. U ovom smislu naročito se ističe Užice, u 17. vijeku veliki grad, nastanjen s preko 96 posto Bošnjaka, značajan kulturni centar njihov, a uz to i s brojnim muslimanskim selima u okolini. Od kraja 17. vijeka bili su izloženi ratnim stradanjima (bečki rat, austro-turski ratovi, nemiri, bune), a u 19. stoljeću primorani na iseljavanja i do 1872. godine su nestali iz većeg sjeverozapadnog dijela Srbije, a do 1900. godine uglavnom i iz jugoistočnog dijela. Bošnjaka je bilo u većem broju i u prekosavskim krajevima, Dalmatinskoj zagori i na prostoru Boke kotorske.
Etničko jezgro današnjih Bošnjaka nastaje islamskom akulturacijom dijela Južnih Slavena u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, a u manjoj mjeri i asimilacijom pojedinaca, pripadnika drugih naroda. Burni historijski događaji izvršili su presudan utjecaj na biološku reprodukciju, demografsku ekspanziju i kontrakciju, prostorna pomjeranja i teritorijalni razmještaj ove populacije. Za nju su ti događaji uglavnom bili nepovoljni – ugrožavale su je ne samo prirodne pošasti nego i mnoge druge nevolje. U svojoj historiji Bošnjaci su imali srazmjerno kratka razdoblja mirnog i uravnoteženog života, što se moralo negativno ispoljiti na njihovo brojčano kretanje, ali i na ostale demografske procese.Islamska akulturacija u BiH dosegla je najveće razmjere među južnoslavenskim zemljama u kojima se javila. Obuhvatila je dobar dio starosjedilačke populacije rane bosanske države, zatim narodnosno sličnog ili istorodnog stanovništva, koje sa širenjem te države ulazi u njen sastav i onih doseljenika južnoslavenskog, a zanemarljivo malo i drugog porijekla, koji se naseljavaju na bosanskohercegovačkom prostoru u osmanskom razdoblju.
Procentualno smanjenje Bošnjaka u strukturi stanovništva BiH od druge polovine 17. vijeka pripisuje se nizu okolnosti: masovnom pomoru od velikih epidemija sredinom 17. vijeka, a naročito u 18. vijeku, kao i u prve dvije decenije 19. vijeka; mnogobrojnim ratovima Osmanskog Carstva s Austrijom, Mlecima, Perzijom i Rusijom u kojima su Bošnjaci učestvovali i ginuli; stradanju civilnog stanovništva u ratovima s Austrijom i Mlecima; borbama u prvom i drugom srpskom ustanku; ustancima i bunama seljaka u Posavini, Hercegovini i Krajini u 19. vijeku; nerodnim godinama i pomoru od gladi; procesu proširivanja većih feudalnih posjeda i u vezi s tim pojava socijalnog raslojavanja i propadanja mnogih porodica; činjenici da je bošnjačko stanovništvo bilo pretežno nastanjeno po gradovima, što je uslovilo relativno niži prirodni priraštaj, ali i viši mortalitet u doba velikih epidemija. Na drugoj strani, tekla je kolonizacija nemuslimanskog stanovništva iz Crne Gore i Istočne Hercegovine na područja opustošena kugom poslije 1835. Trend opadanja procenta Bošnjaka nije mogao biti zaustavljen doseljavanjem izbjeglica u BiH od druge polovine 17. vijeka iz Ugarske, Srijema, Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, koje se procjenjuje na oko 130.000, a u 19. vijeku i iz Srbije i Crne Gore.U Srbiji (u granicama do 1912) islamska akulturacija započinje u 15. vijeku. Procenat stanovništva zahvaćenog tom akulturacijom tada još nije bio značajan: 2 posto u Smederevskom i 3 posto u Kruševačkom sandžaku, tadašnjim teritorijalno-upravnim jedinicama koje su obuhvatale centralni dio Srbije. U 16. vijeku, vremenu izrazite islamske akulturacije, ovi procenti višestruko se umnožavaju, nastavljajući s upadljivim povećanjem sve do šezdesetih godina 17. vijeka. Bošnjačko stanovništvo tada preovladava u svim važnijim gradovima, a u nekim dostiže vrlo visok procenat, kao što su Beograd, Užice, Šabac, Smederevo, Valjevo, Čačak, Rudnik, Požega, Jagodina, Paraćin, Niš, Pirot, Kruševac, Kuršumlija. U ovom smislu naročito se ističe Užice, u 17. vijeku veliki grad, nastanjen s preko 96 posto Bošnjaka, značajan kulturni centar njihov, a uz to i s brojnim muslimanskim selima u okolini. Od kraja 17. vijeka bili su izloženi ratnim stradanjima (bečki rat, austro-turski ratovi, nemiri, bune), a u 19. stoljeću primorani na iseljavanja i do 1872. godine su nestali iz većeg sjeverozapadnog dijela Srbije, a do 1900. godine uglavnom i iz jugoistočnog dijela.Bošnjaka je bilo u većem broju i u prekosavskim krajevima, Dalmatinskoj zagori i na prostoru Boke kotorske. U Vojvodini su bili do pred kraj 17. vijeka većinsko stanovništvo u gradovima: Sremska Mitrovica, Bač, Vršac, Ilok i dr. Na teritoriji između Drave, Dunava, Save i Ilove takođe su imali većinu oko 1680. godine i bilo ih je 115.000. U isto vrijeme u Slavoniji su brojali 108.000 i tu predstavljali znatnu relativnu većinu. U Dalmatinskoj zagori kao veća bošnjačka naselja se navode: Knin, Vrgorac, Imotski, Zadvorje, Čačin, Zakrč, Pozrmlj. Ova populacija je do 1687. godine imala velike naseobine i na području Boke kotorske, u gradovima: Herceg-Novi, Risan, Budva i Perast.
Bošnjačko stanovništvo se sreće i u Mađarskoj, gdje je bilo doseljeno iz BiH poslije turskih osvajanja tih krajeva. Imalo je jaka naselja oko Kaniže, Sigeta, Boboče, Pečuja, Vesprima, Višegrada, Ostrogona, Stolnoga Biograda, u Podunavlju, Potisju i u Banatu. Tamo su zajedno s Mađarima islamske akulturacije ćinili većinu.U Crnoj Gori (u granicama do 1912) živio je do 1878. godine znatan broj Bošnjaka. Formirali su se u procesu islamske akulturacije i doseljavanjem (Nikšić). Živjeli su u gradovima u kojima su činili većinu, a u kolašinskom kraju bili su nastanjeni i po selima. Međutim, poslije prinudnog i intenzivnog iseljavanja na ovom području je od 1880. godine ostalo vrlo malo bošnjačkog stanovništva.
izvor: stav.ba