Pismo građanina Srbije Igora Rankovića izazvalo je brojne reakcije nakon što je javno zatražio „ispisnicu“ iz Srpske pravoslavne crkve (SPC), navodeći da više ne želi pripadati instituciji čiji pojedini predstavnici, prema njegovom mišljenju, veličaju osuđene ratne zločince i daju priznanja političkim moćnicima.
Ranković u emotivnom obraćanju posebno kritikuje odluku patrijarha Porfirija da održi opijelo Ratku Mladiću, pravosnažno osuđenom za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine.
„Činjenica da je patrijarh Porfirije držao opijelo osuđenom ratnom zločincu, krivom za smrt 8.372 osobe ubijene u Srebrenici i odgovornom za smrt oko 11.000 Sarajlija tokom opsade grada pod njegovom komandom, u meni budi bijes, nevjericu i sramotu“, napisao je Ranković.
On se pita kakvu poruku takav čin šalje vjernicima, posebno mladima.
„Kakvu poruku Porfirije daje svom ‘stadu’ i mladim ljudima? Da je u redu biti masovni ubica, dokle god si ‘naš’ ubica? Baš hrišćanski!“
Ranković navodi i da je SPC posljednjih godina dodjeljivala ordenje i priznanja brojnim političkim i javnim ličnostima, među kojima spominje Vojislava Šešelja, Aleksandra Vulina, Bratislava Gašića, Milorada Dodika, Dragana Markovića Palmu, Dragana J. Vučićevića, Milorada Vučelića i bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka.
Za njega je odnos prema Mladiću bio trenutak nakon kojeg je, kako kaže, „prelila čaša“.
„Izvinite, ali ja sa takvom crkvom ne želim da imam išta. Dosta više gaženja elementarnih ljudskih i hrišćanskih normi i zdravog razuma.“
Posebno je oštar u završnici pisma, u kojoj govori o vlastitom osjećaju stida.
„Želim da se ispišem. Ova crkva nije hrišćanska, jer se u njoj ne gaji niti poštuje nijedna univerzalna hrišćanska vrijednost.“
Svoje obraćanje završava rečenicom koja je izazvala posebnu pažnju:
„Prestala je da bude hrišćanska, a ostala je samo srpska.“
Ranković zaključuje:
„Dajte mi ispisnicu da me prestane biti stid pred prijateljima iz Sarajeva i ostatkom svijeta, a i pred vlastitim zdravim razumom.“
Njegovo pismo otvorilo je širu raspravu o odgovornosti vjerskih institucija prema ratnim zločinima, žrtvama i porukama koje šalju javnosti kada odaju počast osobama pravosnažno osuđenim za najteže zločine počinjene tokom ratova devedesetih.












