Na istočnim obroncima Sjenice, između Duge Poljane i varoši, uz regionalni put Novi Pazar–Sjenica, prostire se Brnjica – selo koje je nekada bilo dom brojne bošnjačke zajednice. Prema svjedočenju prof. dr. Rame Kurtanovića, do sredine tridesetih godina prošlog vijeka u Brnjici je živjelo 54 bošnjačke i 14 srpskih porodica. Danas, međutim, Brnjica je etnički homogenizovano naselje, a tragovi nekadašnjeg života ostali su tek u toponimima i prezimenima raseljenih.
Ljubav kao povod, zemlja kao cilj
U narodu se i danas prepričava „kobna ljubav Dauta i Dobrinke“. Daut, oženjeni muškarac i otac, iz bošnjačkog bratstva Kurtanovića (Hajdinovića), i Dobrinka, djevojka iz srpske porodice Sredojević, isprošena za drugog mladića, odlučili su pobjeći. Njihova veza, dotad tajna, postala je javna kada su krenuli prema Albaniji. Uhvaćeni su na području Rožaja: Daut je sproveden u Sjenicu uz zlostavljanje i osuđen na zatvor, dok je Dobrinka vraćena porodici.
U lokalnoj sredini događaj je protumačen kao „sramota“ i „uvreda“, a bijes se ubrzo proširio na čitavo bratstvo i širu bošnjačku zajednicu. Autor naglašava da je ljubavna priča bila tek okidač – u pozadini je stajao mnogo širi motiv: preuzimanje plodne zemlje i naseljavanje novih porodica, uz prećutnu ili otvorenu podršku tadašnje državne politike.
Talas nasilja i prisile
Nakon vijesti o bijegu, organizovane grupe upadale su u kuće, tražile osvetu, maltretirale žene, djecu i starce, palile i pljačkale imovinu. Atmosfera straha i nesigurnosti postepeno je pripremala teren za raseljavanje.
Ipak, u svjedočenju se bilježi i ljudskost: pojedini srpski komšije, poput Milana Pešića i jednog Spasojevića, spriječili su teži zločin i sklonili dio nejači u svoje kuće. Taj čin ostao je kao svijetla tačka u mračnom vremenu.
Bratstva i starješine
Brnjica je bila kompaktna zajednica, u kojoj su bratstva funkcionisala kroz porodična vijeća i starješinstvo. Starješine su vodile kontakte sa komšijama, posredovale u sporovima, odlučivale o važnim pitanjima i čuvale čast porodice. Upravo Kurtanovići (Hajdinovići) našli su se na udaru – paljenja kuća, pritisci i hapšenja ubrzali su odluku o odlasku.
Raseljavanje i zaborav
Prelomni trenutak dogodio se na Mitrovdan 1935. godine, kada su bošnjačke porodice počele prodavati imanja i napuštati Brnjicu. Dio njih preselio se na područje opštine Tutin, a mnogi su nastavili put prema Turskoj.
Upečatljiv detalj ostaje prezime Brničanin – koje su mnogi iseljeni Bošnjaci uzeli kao znak sjećanja na rodno mjesto. To prezime danas svjedoči o jednoj prekinutoj svakodnevici i identitetu izmještenom iz sela, ali ne i zaboravljenom.
Toponimi kao svjedoci
Begovo brdo, Pašina česma, vojni zapisi o „latinskim grobljima“ – sve su to tragovi dugog prisustva bošnjačkog stanovništva. Muslimansko groblje, međutim, nije evidentirano na kartama, što dodatno oslikava proces brisanja tragova zajednice.
Simbolika Pešteri
Na kraju svjedočenja stoji stihovni zapis o Pešteri kao „sofri musafira“ – ljudi koji su svratili, a ostali zauvijek. Taj stih snažno oslikava sudbinu brojnih raseljenih porodica: došli su, ostali, ali su u srcu ponijeli uspomenu na Brnjicu.
