Moj amidža, doktor Džemal Naim, u sjećanju na svoju kćerku šehidu Semah, kaže:
“Babo, možeš li doći i spavati sa nama u sobi? Jako se bojim!”
U tri sata ujutro, druge sedmice od početka rata, u oktobru 2023. godine, moja voljena Semah, koja je imala 29 godina, dođe kod mene sa molbom, nakon što su nas zabrinule eksplozije bombi u našoj okolini. Nasmijao sam se i došao da spavam pored nje i njene kćerke u dnevnom boravku kuće. Osjetio sam da se smirila, te da je zaspala koliko je mogla.
“Babo, ti si haker. Nisi od onih očeva koji će se rasrditi kada se nađu pod pritiskom želeći da sve bude po njihovom 100%. Jako si smiren i pribran. Iako te jako dobro poznajem, sada te upoznajem iznova i tvoja ličnost koju sam upoznala tokom rata mi se jako sviđa. Tako sam sretna jer si mi ti otac!”
Na početku januara 2024. godine sipao sam šolju kahve koju sam napravio samo za nju i mene tog jutra. Sjedili smo na balkonu kuće brata moje supruge gdje smo morali izbjeći zbog jakog bombardovanja oko naše kuće.
Ona mi uz osmijeh reče: “Babo, više se ne bojim umrijeti, ali imam dva pitanja na koja bih voljela dobiti odgovor. Prvo je, da li osoba osjeća bol kada je bombardovana?”
Gledao sam u nju začuđen zbog pitanja, pa sam odgovorio da nas je plemeniti Poslanik, alejhi selam, obavijestio da šehid od boli, prilikom uzimanja duše, osjeća tek koliko je ugriz mrava. Ona se nasmija i reče: “Čuj, ti si neko ko me najbolje poznaje? Da li osoba poput mene može ući u Džennet?”
Nasmijao sam se i rekao: “Ludice moja, šta si to ti napravila kako ne bi mogla ući u Džennet? Na kraju krajeva, svo stanovništvo Gaze, zbog straha, užasa i protjerivanja koje su preživjeli su zaslužili da budu od stanovnika Dženneta.”
Tada mi reće, skoro plačući: “Ako mi je Gospodar propisao šehadet, ne bih voljela da mi kćerka ostane sama. Voljela bih da budemo zajedno.”
Semah. Doktorica Semah je rođena u avgustu 1994. godine. Uprkos mojoj velikoj ljubavi prema svim mojim kćerima, ona nije bila samo kćerka koju sam volio. Ona je bila moj prijatelj, i često, moj čuvar tajni.
Radila je sa mnom od 2012. godine do oktobra 2023. godine svaki dan, svejedno da li to bilo na Univerzitetu, dok je bila student, kad sam bio direktor njenog fakulteta ili dok smo bili kolege u centru tokom šest godina. Tokom dugih sati i svakog dana, kroz posao smo se sve više zbližavali, toliko da smo i razmišljali isto ili se isto ophodili sa okolinom. Zajedno smo se radovali, zajedno smo bili umorni, dijelili smo mnoge brige, svađali se i mirili. Jako mi je nalikovala u svojoj nervozi, blagom srcu, darežljivosti i poklanjanju, u njenoj ovisnosti da postigne perfekciju u svome poslu kao stomatolog. Osjećao sam da je od mojih kćeri ona najviše pazila na moje misli i osjećaje. Kada bi osjetila tjeskobu ka drugim osobama, meni bi se obratila kako bi se požalila na svoju brigu i tugu, a na kraju razgovora bi se obično smijala i opraštala onome ko ju je ražalostio tražeći u tome nagradu od Allaha.
Uvijek je davala milostinju iz svog novca siromasima i potrebnima. Vidjeli bi je kako vazda zahvaljuje Allahu na onome čime ju je počastio, a bila je tužna kada vidi osobu u teškoćama. Znala mi je ući u kancelariju i tražiti da nekome oprostim dug ili u najmanju ruku da mu umanjim račun za tretman, uprkos tome što ga nije ni poznavala, jer joj je samo ličio na siromaha koji ne može platiti tretman.
Kada je došlo vrijeme za brak imala je dva uslova za mladoženju: da ne bude doktor, te da bude kavalir i darežljiv, a ostale stvari će Allah dati. Allah joj je zaista i podario kavalira i darežljiva muža, koji ju je volio takvom ljubavlju da su na tome oni koji su je poznavali zavidjeli.
Bila je subota i ona je postila. Mi smo odložili naš ručak kako bismo zajedno sjedili za stolom. Dugo smo se smijali te noći, te smo planirali da zajedno zapostimo nedjelju. Klanjali smo jaciju u džematu, poslušali vijesti u 19 sati, te otišli na spavanje oko 21 sat. Neki od nas se nismo probudili iz tog sna, dok su se neki probudili usred noćne more koju nismo sanjali, nakon što nas je okupator direktno gađao.
Riječi ne mogu opisati moju kćerku, šehidu i doktoricu Semah, na kojoj sam gradio svoje nade, kao ni njenu saputnicu doktoricu Šejmu, koje bi zajedno nosile teret rada centra u narednim godinama. U njoj sam vidio sebe i moji snovi su se ispunjavali svakog dana.
Moja ruža je porasla i procvjetala, a njen miris se počeo širiti okolo, ali kukavički uzurpator je nasilno iščupao moju predivnu ružu ostavivši duboku ranu u mome srcu koja nikada neće zacijeliti.
Kada smo došli do njenog tijela, našli smo je kako spava kao što smo je znali vidjeti da spava sa jednom rukom iznad glave, bez ijedne ogrebotine na svome tijelu, a pored nje je bio mali melek, njena kćerkica Lara Husejn Aliva, njih dvije lijepe poput punog mjeseca vrijednog da se Džennet ukrasi njime.
Da ti se Allah smiluje Semah i podari tebi i tvojoj kćerci šefa'at za nas na budućem svijetu, te da nas zajedno okupi u svojoj milosti.
Zaista, nekome poput tebe dolikuje šehadet.
Izvor: Šehidi Gaze, X
