Da apsurd bude veći, kuća strave bila je tek nekoliko stotina metara udaljena od bijelomanastirskog Centra za socijalni rad
Drago J., iako je rođen 1948. godine, ponovo je počeo da postoji tek 2007. godine.Naime, sve do marta te godine Dragu je majka Veronika skrivala od svijeta. Zaključan u sobi, sa rešetkama na prozoru, Drago je živio više od pola vijeka. Da apsurd bude veći, kuća strave bila je tek nekoliko stotina metara udaljena od bijelomanastirskog Centra za socijalni rad.Priča o Dragi, koji je život proveo u kućnom zatvoru, bez ikakvog kontakta s spoljnim svijetom, prije 16 godina je potresla Baranju i čitavu Hrvatsku.U kući, u Ulici Vladana Desnice, u Bijelom Manastiru, na broju 26, “nevidljivi čovjek” proveo je 59 godina svog života.
Jučer je Balkan obišla fotografija kuće u kojoj je provodio dane. Dragu nikada nije vidjela čak ni supruga njegovog brata, iako su prvih godina braka živjeli na istom kućnom broju i dijelili dvorište, prenosi Hayat.Ukratko, gotovo šest decenija, nesrećni čovjek zapravo nije postojao, jer za njega niko, osim par članova njegove porodice, nije znao. Nije se igrao s vršnjacima, nije slavio rođendane, nije išao u školu.
Drago nije izlazio iz kuće, uživao u toplini sunca, osjetio vjetar na licu, udisao svjež vazduh. Bio je 24 sata, 7 dana u nedjelji, zatvoren u četiri zida svoje male sobe.
Jedini prozor, na toj sobi tuge, gledao je na dvorište i bio je, poput zatvorskog, osiguran rešetkama, koje su bile postavljene na sve prozore kuće strave, izgrađene početkom prošlog vijeka.Iz male sobe, koja je bila čitav Dragin svijet, nije se moglo direktno izaći. Put, prema izlazu u dvorište, vodio je kroz kuhinju, u kojoj je spavala njegova majka. Vrata te sobe preko dana su uvijek bila zaključana. Tek uvečer bi bila privremeno otvorena.Nije znao čemu služi kupatilo, komšije nisu znale da postoji
Majka Veronika ga je, naime, tek pod okriljem mraka, puštala u kuhinju. Slučajni prolaznici bi, u prostoriji u kojoj je gorjelo svjetlo, tada vidjeli siluetu muškarca.Tek nakon što je 2007, tada 59-godišnji Drago, ponovo rođen, ovaj nesrećni čovjek je ponovo počeo da postoji i za sistem. Posredstvom Centra za socijalni rad, smješten je u hraniteljsku porodicu, kod Valerije Morić, u Kneževim Vinogradima. Kod odabira hranitelja, jedan od osnovnih uslova bio je da nova porodica nesrećnog Drage zna mađarski, jedini jezik koji je ikada čuo i na kojem mu se majka obraćala. Hrvatski nije razumio, a po riječima hraniteljke, nije mogao razumjeti ni čitave rečenice, nego samo riječi, poput dođi i sjedi.
Tog dana kada je izašao iz zatočeništva Drago se drhtavom rukom pridržavao za zid, polako izašao iz kuće, nakratko zastao, a onda krenuo do odškrinutih dvorišnih vrata.
Nije se osvrtao, prošao je i kroz njih te, poprilično umoran, sjeo na klupu uz ulicu, između dvije žene. U Ulici 8. marta u Kneževim Vinogradima kraj Bijelog Manastira nastao je muk. Svi su zastali, a niz lice su im krenule suze nevjerice i radosti.– Tek uči hodati. A prihvatio je do sada samo nas ukućane, dva muškarca koji su odnedavno s njim u sobi, psa i našu mačku. Još da imamo invalidska kolica – poželjela je tada srećna Valerija.Zašto je porodica bolesnog Dragu osudila na strogu kaznu kućnog zatvora, da li su ga se sramili ili su se pribojavali njegovog nepredvidivog ponašanja, tu su tajnu Dragini roditelji odnijeli sa sobom u grob.
prenosi Kurir
