U završnoj riječi na suđenju Ramizu Drekoviću, koji se po komandnoj odgovornosti tereti za zločine počinjene u Kalinoviku, tužilac Vladimir Simović je zatražio osuđujuću presudu i adekvatnu kaznu, istakavši da je Optužba dokazala bitne činjenice koje su temelj ove optužnice.
Simović je rekao da je krivično djelo počinjeno suprotno odredbama ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata, istakavši kako je Tužilaštvo dokazalo da su sve osobe – koje su ranjene i ubijene u granatiranju – civili, djeca koja su se vraćala iz škole, te da nisu uzimala učešće u oružanom sukobu.
“Ramiz Dreković je kao komandant Armije BiH s direktnim umišljajem naredio potčinjenim jedinicama Četvrtog korpusa da granatiraju Kalinovik u kojem je živjelo civilno stanovništvo, prilikom čega su stradali civili i oštećen veliki broj objekata“, rekao je Simović.Istureno komandno mjesto (IKM) Bjelimići bilo je orijentisano prema Kalinoviku, a imalo je topove od 105 milimetara i minobacače od 120 milimetara, rekao je tužilac Simović. Dodao je da su naređenja na IKM-u dobijali direktno od komandanta Četvrtog korpusa, da ih je izvršavao pomoćnik komandanta, a da se izvještaj nakon toga podnosio Drekoviću, koji je dolazio često na IKM Bjelimići, objasnio je tužilac.
Pozivajući se na iskaze svjedoka, Simović je naveo da nijedna granata nije mogla biti ispaljena bez odobrenja Drekovića, te da je Kalinovik bio u zoni odgovornosti Četvrtog korpusa Armije BiH.Simović je govorio o događaju od 26. maja 1995. godine, kada je na centar Kalinovika ispaljeno pet projektila, prilikom čega je ranjen Miroslav Tošović, koji je o tome svjedočio na suđenju, istakavši da je Tužilaštvo u materijalne dokaze uložilo dokument da je Dreković naredio granatiranje tog dana. Nakon granatiranja Kalinovika, 3. juna 1995., prema njegovim riječima, poginula je djevojčica Stanislava Koprivica, oštećen je veliki broj objekata, a stanovništvo je izbjeglo prema Foči.
“Nije se desilo da se naredba ne realizuje. U inkriminisanom periodu nijedna jedinica Vojske Republike Srpske nije bila u užem dijelu Kalinovika. Jedinice su bile u vojnim objektima Gornji i Donji logor“, naveo je Simović, dodavši da su ovi objekti bili oko kilometar udaljeni van grada.Tužilac je kazao da je Dreković više puta boravio na IKM-u Bjelimići, odakle je izdavao usmene naredbe za granatiranje Kalinovika, dodavši kako nije morao s obzirom na sistem veze koji je ovo mjesto imalo sa komandom Četvrtog korpusa u Jablanici. Isključivo pravo upotrebe artiljerije imao je komandant Četvrtog korpusa i nije postojalo generalno ovlaštenje za njenu upotrebu. Sistem komandovanja bio je zasnovan na jednostarješinstvu, objasnio je Simović, koji se pozvao na svjedočenje vještaka vojne struke, Mladena Marinkovića.
“Ciljevi su bili neosmotreni. Nema nijednog izvještaja šta je pogođeno. Neselektivna paljba se vršila po užem centru naseljenog mjesta, radilo se o svjesnoj nemarnosti. Namjera je bila da se gađaju civili“, rekao je Simović, dodavši da “artiljerijske jedinice i grupe mogu biti samo pod komandom korpusa“.Dreković je optužen da je, kao komandant Četvrtog korpusa ABiH, u periodu od 21. maja do 7. juna 1995. godine artiljerijskim jedinicama u mjestu Bjelimići kod Konjica naredio neselektivne napade na srpske civile u Kalinoviku. Artiljerijske jedinice su, prema optužnici, izvele tri napada, u kojima je jedna 15-godišnjakinja ubijena, a nekoliko civila ranjeno
Odbrana Drekovića će završnu riječ iznijeti 15. marta.
Ramiz Dreković (Vesenići, Tutin, 10. maj 1956) general je koji je za vrijeme rata u BiH obavljao dužnosti komandanta petog i četvrtog korpusa Armije RBiH.Rođen je 10. maj a 1956. godine u Vesenićima, općina Tutin. Nakon završene osnovne škole u Ribarićima, srednju školu, gimnaziju, završava u rodnom gradu Tutinu. Poslije završene srednje škole upisuje vojnu akademiju KoV, smjer oklopno-mehanizovane jedinice. Istu završava 1980. godine u Banjoj Luci, nakon dvije godine školovanja provedenih u Beogradu. Vojničku karijeru u bivšoj JNA započinje službovanjem u Bjelovaru gdje u početku obavlja dužnosti komandira voda. Poslije je obavljao i dužnosti komandira čete i zamjenika komandanta oklopno-mehanizovanog bataljona. Samoincijativno napušta tu vojsku u septembru 1991. godine u činu kapetana prve klase. Iz Bjelovara se vraća u Bosnu i Hercegovinu, u Bihać gdje se stavlja na raspolaganju Patriotskoj ligi.[1] Međutim, napušta Patriotsku ligu i prelazi u Centar službi sigurnosti Bihać gdje obavlja poslove inspektora za odbrambene pripreme. Do početka rata radi na organiziranju otpora.Početkom 1992. godine preuzima dužnost komandanta Opštinskog štaba TO i na toj dužnosti ostaje do kraja avgust a 1992. godine kada postaje komandant novoformirane Unsko-sanske operativne grupe. Formiranjem 5. korpusa a prema naredbi Štaba vrhovne komande OS Republike BIH od 14. oktobra 1992. godine postavljen je na formacijsko mjesto komandanta 5. korpusa. Prema odluci Predsjedništva RBiH od 14. decembra 1993. godine, unaprijeđen je u čin brigadnog generala.[3] 19. januara 1994. godine na osnovu odluke Predsjedništva RBiH preuzima Četvrti korpus Armije RBiH.[4] Nakon komandovanja 4. korpusom obavlja i poslove načelnika Uprave za politička pitanja Generalštaba Armije RBiH.
Izvor: ttpress
