Na današnji dan prije 22 godine, 13. jula 1995. godine, vojnici bosanskih Srba su se ukradenom opremom Ujedinjenih naroda (UN) počeli predstavljati kao “mirovnjaci” i na prevaru zarobljavati Srebreničane koji su nakon pada “zaštićene enklave” započeli svoj Marš smrti prema Tuzli.

Bio je to zlokobni uvod u početak masovnih egzekucija u Srebrenici, odnosno početak genocida.

Tako je jedna egzekucija manjih razmjera izvršena već ujutro na rijeci Jadar, pisao je INS prije nekoliko godina.

Sedamnaest muškaraca je odvezeno na mjesto na obali rijeke, gdje su ih postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine.

Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz kolone, koji su bježali kroz šumu, zarobljeni su i zatočeni na polju kod Sandića. Odvezeni su autobusima ili pješice u skladište u zloglasnu Kravicu. Oko 18 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati u ljude nagurane u skladištu.

“Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala; u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati.Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć”, ispričao je jedan svjedok.

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa. Analize DNK kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljenih u skladištu Kravica jaki su dokazi da se ondje ubijalo. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva.

Također, tog 13. jula 1995. vojnici Holandskog bataljona primijetili su jasne znakove da Srbi ubijaju neke od bošnjačkih muškaraca koji su bili izdvojeni. Tako je, naprimjer, vodnik Vaasen vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza “bijele kuće”. Čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami, navodi INS.

Jedan drugi oficir holandskog bataljona vidio je srpske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju hicem u glavu. Čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog oružja na sat tokom cijelog poslijepodneva.

Kada su holandski vojnici pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom posmatraču Ujedinjenih naroda na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza “bijele kuće” i da se ti muškarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori tamo se uputio da bi ispitao šta se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, ali srpski vojnici zaustavili su ga prije nego što je mogao ustanoviti šta se događa.

Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišići i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima zatečeni iskrcani su iz autobusa.

Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizirana operacija. Jednog su svjedoka u predmetu Krstić s te kontrolne tačke odveli u obližnju školu, gdje se već nalazio stanovit broj drugih zarobljenika. Jedan je oficir dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno s još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom je trenutku kamion stao, a vojnik, koji se tamo nalazio, rekao je:

“Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude.”

Kamion je došao do druge tačke, a vojnici su stali oko zadnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.

Svake godine, nakon obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici i kolektivne dženaze-namaza i ukopa žrtava genocida, 11. jula, porodice žrtava obilaze stratišta, a prva stanica bila im je selo Kravica. Pristup ovom mjestu majkama sve donedavno je uglavnom zabranjivan.