Sve je to divno i krasno, ali da vas pitam nešto: mislite li vi da će ljudi koji su glasali za Ratkovu ulicu zbog toga snositi bilo kakve političke, kad već neće pravne posljedice? Ili mislite da će im to pomoći u političkoj i svakoj drugoj karijeri – kao što mislim ja? Mislite li da će ti ljudi naići na osudu sugrađana i prezir javnosti? Mislite li vi da će njima konobar sutra s gađenjem baciti kafu na sto, a ljudi za susjednim stolovima im prezrivo okrenuti leđa?
piše: Andrej Nikolaidis
Nekakva skupina ljudi – jal’ komisija, jal’ savjet – koju imenuje neko – jal’ vlada, jal’ opštinska uprava – za koga je glasala većina građana, digla je ruke za to da se ulici u Beranama natakari ime Ratka Mladića. Ne odlučuju oni o tome, rečeno je da se umiri javnost: neko to mora odobriti – jal’ Ministarstvo kulture, jal’ skupština jal’ predsjednik opštine. Ratko je prošao sa 4 glasa za i 3 protiv, jer većinu u jal’ komisiji, jal’ savjetu, imaju predstavnici nove crnogorske vlasti koja je, ujedno, i vlast u Beranama.
Predsjednik opštine je rekao da on Ratka neće potpisati. Ali ne zato što je Ratko bio zločinac. Nego zato što, rekao je prvi čovjek Berana, to nije po zakonu. Pa dobro, kažete vi, to je OK: posve je logično da nije po zakonu nazivati ulice po ratnim zločincima. Jest logično, ali nije da nije po zakonu. Predsjednik opštine nije imao nikakve primjedbe na lik i djelo Ratka Mladića, niti je, ne daj bože, pomenuo kakve ubijene i kakav genocid. Nego je objasnio: potpisati neće jer po zakonu nije da se ulica nazove po nekome ko još nije umro. Osim toga, rekao je ovaj pristalica pravne države, moralo bi se utvrditi da li je, kako i u kojoj mjeri Ratko Mladić uticao na razvoj Berana – što je još jedan kriterij.
Cinični odnos prema ratnim zločinima
Ovaj super-mega-giga-cinični odnos novih vlasti prema ratnim zločinima, koji se tretiraju kao pitanje opštinskih statuta i sličnih trivijalnosti sa ruba prava, a ne kao suštinsko etičko, kulturno i političko pitanje, odlično je opisao autor koji se potpisuje kao Ahmed Avlijani. U satirično-distopijskom tekstu on opisuje Dražingrad, nekadašnje Berane, u godini 2024. Ulica Ratka Mladića je tu, kao i ona nazvana po Radovanu Karadžiću. Tu je i monumentalni spomenik Pavlu Đurišiću. Avlijani opisuje govor Dritana Abazovića na gradskom trgu:
“Na binu, praćen aplauzima, izlazi omaleni čovječuljak patkastog hoda.
Njegov govor je kratak ali efektan. Energičan.
“Poštovani gradjani Berana i Crne Gore, samo relaksirano i opušteno.
Ne dozvolite više da vas dijele.
Nećemo dozvoliti da se ugrozi gradjanska Crna Gora i njen evropski put.
Želim samo da vam kažem da ćemo nastaviti obračun sa svima koji su bilo šta ukrali od naroda, bez obzira kojoj partiji pripadaju i da nema nedodirljivih.
Ispitujemo postupak nabavke spomenika Pavlu Đurišiću.
Ako neko bude ukrao i jedan dinar iz ovog posla – uhapsićemo ga.
Mi naša obećanja ispunjavamo, kao što vidite.
Neću više da vas zamaram a i ja imam posla, bila su neka hapšenja u Rožajama i Ulcinju, moram da ih objavim na Tviteru.
Zna li neko šifru za neki wifi”
“Mreža: NOŽ, ŽICA, SREBRENICA a šifra: srebrenica1995, sve malim”, reče neko iz mase.
Ukonektova se na wifi i ode”.
Jutros sam se, čitajući Avlijanija, gorko ismijao. Kada Dritan u tekstu obećava kako će kazniti svaku eventualnu koruptivnu aktivnost vezanu za spomenik Pavlu Đurišiću – to je a touch of genius.
Čim je pukla bruka, iz vladajuće koalicije su poručili kako vladajuća koalicija neće dozvoliti da se sprovede naum vladajuće koalicije.
Oglasili su se i iz Evropske unije i poručili kako se ulice ne bi trebale zvati po Ratku i sličnima.
Sve je to divno i krasno, ali da vas pitam nešto: mislite li vi da će ljudi koji su glasali za Ratkovu ulicu zbog toga snositi bilo kakve političke, kad već neće pravne posljedice? Ili mislite da će im to pomoći u političkoj i svakoj drugoj karijeri – kao što mislim ja? Mislite li da će ti ljudi naići na osudu sugrađana i prezir javnosti? Mislite li vi da će njima konobar sutra s gađenjem baciti kafu na sto, a ljudi za susjednim stolovima im prezrivo okrenuti leđa?
A sad, da vas pitam: šta mislite da bi se desilo meni kada bih, recimo jedne subote oko podneva, prošetao Beranama i sjeo u najpopularniju beransku kafanu? A zašto bi mi se to desilo? Dakako, baš zbog onoga što sam pisao o Ratku Mladiću i ideologiji koja ga je stvorila, onoj u čije ime je ubijao i „raspamećivao“; baš zbog onoga što sam pisao o politici koja je juče predložila da se ulica zove po Ratku a sutra će, ne izvedemo li istinsko političko čudo, čitavu crnu Goru pretvoriti u Ratkoland, u odnosu na koji će i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska izgledati kao demokratija vestminsterskog tipa.
Ideologija Demokratskog fronta
Vladajući beransko ratkovanje pokušavaju prikazati kao incident. Što bi rekli naši anglofili: how yes no. Ratko je važan, statički dio ideologije Demokratskog fronta, najjačeg političkog subjekta vladajućih. Koliko juče oni su u crnogorskom parlamentu po ko zna koji put poručili da u Srebrenici nije bilo genocida. Koliko juče, URA je čovjeka koji je to izgovorio izglasala za predsjednika skupštinskog Odbora za ljudska prava. Istinski vladar Crne Gore je SPC, državna crkva Srbije. Amfilohije je Karadžića dizao u zvijezde a haški sud bacao u blato. Irinej je, kada je Mladić osuđen, saopštio da je ta presuda đavolje djelo.
Rečeno ratkovanje treba postaviti u ispravan kontekst. Sa jedne strane, u BiH, (okašnjeli, neuvjerljivi) pritisak Visokog predstavnika da se veličanju udarnika genocida stane u kraj. Pa se „beranski slučaj“ može tumačiti i kao poruka: „mi ćemo svoje ratne zločince slaviti tamo gdje Visoki predstavnik nema ingerencije“. Sa druge strane, čitav niz nacionalističkih incidenata u Beranama, kao i oni postizborni u Pljevljima. Pa se mahanje Ratkom može tumačiti kao novi redak i poruka u ionako nedvosmislenom „pismu o namjerama“.
Vladajuća koalicija u Crnoj Gori je neizlječivo nacionalistička – nacionalizam i velikodržavlje njen su razlog postojanja, kao što je i prethodna vlast bila neizlječivo kleptokratska. Naša je vlast poput čovjeka sa teškom stomačnom infekcijom: bez obzira koliko se trudio da u društvu bude pristojan i javnost ne upoznaje sa svojim burnim unutrašnjim životom, negdje će se sagnuti ili se naglo okrenuti, negdje će se opustiti, zaboraviti se: i eto ti. Pored očito neugodnog, ima to i komičan efekat. Što je odijelo finije a retorika uzvišenija, to je nehotična objava infekcije komičnija.
