To je slika koja ne mora postojati da bi bila stvarna — jer je već urezana u srcima onih koji razumiju dubinu ljudske boli i snagu nade.
Otac kojem su juče ubili sina, a danas dočekuje drugog iz izraelskog zatvora, nosi na licu ono što nijedna kamera ne može potpuno uhvatiti: tugu koja para dušu i radost koja prkosi smrti. Njegov pogled je istovremeno slomljen i uspravan. Ruke koje su juče grlile mrtvo tijelo, danas grle živog sina. Srce mu kuca između dvije krajnosti — izgubljenog i vraćenog.
To nije samo porodična priča. To je portret naroda koji svakog dana gubi i dobija, koji sahranjuje i slavi, koji plače i pjeva. Gaza je puna takvih očeva. Svaki od njih je svjedok da ljubav i bol mogu živjeti u istom trenutku, u istoj sobi, u istom zagrljaju.
