Iako je mnogo pažnje posvećeno široko rasprostranjenim zločinima počinjenim tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, jedan aspekt koji ostaje uglavnom zanemaren je sistematski progon vjerskih službenika.
Pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) su među brojnim nedužnim civilima, likvidirali njih desetine. Ubraja se tu i likvidacija porodice Hasiba efendije Ramića, imama džemata u vogošćanskom naselju Semizovac.
Rođen je 1954. godine u Šeheru kod Kalesije. Nakon što je završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, 1977. godine postavljen je na dužnost imama u džematu Kula Grad kod Zvornika. Isticao se u svom radu što tadašnjim vlastima nije odgovaralo.
Sredinom ’80-ih, samo zbog toga što je bio jedan od prisutnih tokom suđenja svom kolegi, Husejnu Smajiću, kojem je tadašnja vlast sudila zbog izjave kako “musliman nemuslimanu ne treba davati krv”, bio je izložen policijskoj torturi i često su ga pritvarali. Po izlasku iz zatvora, uskraćeno mu je i obavljanje poslova imama u džematu. Morao je čak napustiti i sredinu u kojoj je živio.
Uz pomoć prijatelja stiže u Semizovac gdje 1985. godine postaje imam u lokalnoj džamiji. Obnašao je uglednu poziciju do početka rata u Bosni i Hercegovini, kada je u maju 1992. godine prinudno zarobljen u logor “Bunker” u Vogošći. Sredinom augusta iste godine, prebačen je u logor “Planjina kuća” u Svrakama, odakle je u septembru vraćen u Semizovac gdje je sa ostalim članovima svoje porodice boravio u kućnom pritvoru.
Pred njegovim očima, 28. maja 1993. godine, pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) maltretirali su i zaklali četvero njegove maloljetne djece. Najstariji sin Muhamed je imao 13 godina, kćerka Meliha 10, Ahmed četiri, a najmlađa Amina samo mjesec dana života. Zaklali su i njegovu suprugu Šefiku. Na kraju su, isti dan, i njega ubili.
‘Moje mjesto je s vama’
U logoru je Hasib prolazio strahovite psihičke i fizičke torture. Mogao je otići iz Semizovca. Međutim, nije htio. Govorio je: “Dok je u Semizovcu i jedan musliman, moje mjesto je s njim.”
Nažalost, kada je trebao napustiti okupirano naselje bio je spriječen u tome. Pripadnici VRS-a mu to nisu dozvolili. Nakon likvidacije porodice Ramić, u namjeri da sakriju zločin koji su počinili, izvršioci su njihove posmrtne ostatke ukopali na nepristupačnom terenu u naselju Ljubina.
Predstavnici Međunarodne komisije za traženje nestalih osoba (ICMP) šest mjeseci su pretraživali taj lokalitet i kada su htjeli odustati, u strmoj padini, pronađena je cucla male Amine koja je ukazala na mjesto gdje su ukopani posmrtni ostaci njene porodice.
Nakon ekshumacije 17. oktobra 1996. godine, njihovi posmrtni ostaci su ukopani u haremu džamije u Svrakama, u kojoj je Hasib obavljao dužnost imama.
Znao šta ga čeka
“Na moju inicijativu Hasib je premješten za imama u džematu Semizovac u blizini Sarajeva. Bio je uistinu vrijedan imam, krasile su ga ljudske i moralne osobine. Teško je povjerovati da je porodica ovog čovjeka, koji je sijao samo dobro, mogla doživjeti ovakav kraj“, kaže za Al Jazeeru Bilal Hasanović, Hasibov prijatelj.
Dodaje da šest nišana u haremu džamije u kojoj je službovao, govore o zločinu počinjenom nad njegovom porodicom.
Hasib ef. Ramić bio je profesor arapskog jezika, mlad i ambiciozan čovjek, prisjeća se džematlija Safet Šuman.
“Saživio se sa džematlijama. Uklopio se u našu sredinu kao da je tu rođen. Počeo je graditi i svoju kuću na području Semizovca, a mi smo mu pomagali u gradnji.”
Naglašava da je pred rat u Bosni i Hercegovini svojim autoritetom ukazivao na ono što se spremalo, pa je uložio napore da se džematlije što bolje organizuju kako bi se zaštitile od potencijalnog zla koje se uveliko spremalo.
Ibrahim Kerla, mutevelija džamije u Semizovcu u vrijeme kada je u njoj služio Hasib ef. Ramić, kaže da je njegovo druženje s njim počelo u vrijeme gradnje njegove kuće.
“Bio je to običan čovjek, pravi narodni efendija“.
U svakoj prilici se odazivao džematlijama, kaže Kerla, i za svaku potrebu ili savjet bio im je pri ruci.
“Krasio ga je širok pogled na stvarnost trenutka, pa mu nije bilo strano da se druži i sa onima koji nisu bili baš česti posjetioci džamije. Pamtim njegove posjete domu u naselju Svrake, gdje su se sastajali mladi.”
Zrno metka u tijelu tek rođene Amine
U prostorijama doma bili su postavljeni bilijarski stolovi, nastavlja Kerla, pa je ef. Ramić često znao odigrati partiju bilijara sa mladima i usput im mudro držati predavanja o životu. Međutim, pamti i trenutke koje lede krv u žilama.
“Sjećam se detalja s ekshumacije tijela njegove porodice koja su bila nabacana jedna preko drugih. Poseban detalj koji mi se urezao u sjećanje je pronađeno zrno metka u tijelu tek rođene Amine.“
“Hasib nije bio klasični službenik Islamske zajednice koji se samo bavio vjerskim pitanjima”, govori Ahmed Hido, jedan od onih koji je sa efendijom bio zatočen u logorima “Bunker” i “Planjina kuća”. “Ulazio je u pore života vjernika, ali i drugih građana koji su živjeli na ovom prostoru. Nije nikoga osuđivao zbog toga što neko ne obavlja vjerske obrede. S pravom se moglo reći da ni mrava ne bi zgazio“.
Odbijao hranu
“Kada bi nam iz uprave logora donosili povremene obroke, govorio je kako nikada ne treba pojesti sve, nego da barem jedan zalogaj ostavimo u slučaju krize. Zbog nekorektnog postupka uprave odbijao je hranu jer su mu nudili obroke sa svinjskim mesom [u islamu, svinjetina je jedna od namirnica koja je zabranjena za konzumiranje].“
S obzirom na to da su logoraše često izvodili van logora na obavljanje različitih fizičkih poslova, svaki taj izlazak koristili su da od lokalnog srpskog stanovništva za koje su obavljali te poslove, zatraže nešto za jelo, džem ili ribu te ono u čemu nema primjesa svinjske masti, kako bi to prošvercali u logor i dali efendiji da jede.
“U proteklih 30-ak godina svjedočio sam posljedicama mnogih zločina koje su tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, počinili pripadnici policije i vojske bosanskih Srba i mogu reći da zločin nad porodicom rahmetli Hasiba ef. Ramića spada sigurno u jedan od najmonstruoznijih koji se desio na našim prostorima”, rekao je Amor Mašović, dugogodišnji član kolegija Instituta za nestale u BiH.
Mašović navodi da je efendija, u odnosu na brojne Bošnjake kojima nije bila pružena prilika da živi napuste teritoriju kojom su ovladale zločinačke snage Radovana Karadžića, Biljane Plavšić, Ratka Mladića i ostalih, odbio priliku da napusti područje uz jednostavno obrazloženje kako nije htio napustiti svoje džematlije. Hasib je govorio, kako svjedoče oni koji su ga poznavali, da mu “i život mogu oduzeti, ali dušu nikad.“
‘Dušu mi ne možete uzeti’
“Porodica Ramić, prije svega Hasib i njegova rahmetli supruga Šefika, bili su izloženi zločinu koji je uslijedio i prije samog zločina izvršenog nad njima. Morali su vlastitim očima gledati ubijanje svoje djece i to na način da su sve četvero maloljetne djece ubijena klanjem”, nastavlja Mašović.
Njihova tijela su pronađena nakon jedne anonimne dojave da se između petog i šestog kilometra na dionici magistralnog puta M18 Sarajevo-Tuzla, na dijelu od Semizovca prema Olovu, u blizini rijeke Ljubina, nalaze zakopana njihova tijela.
“Cucla pronađena 17. oktobra 1996. godine u blizini korita rijeke Ljubine, pokazala je da se na toj lokaciji nalaze odbačena tijela porodice. Ta cucla je vodila tim za ekshumaciju na mjesto gdje su bila ukopana. Nažalost, koliko je meni poznato, niko nije odgovarao za ovaj zločin”, dodao je Mašović.
Ono što je strašnije, prema njegovim riječima, jeste činjenica da se među Srbima koji su svjedočili ili koji su imali priliku čuti svjedočenja drugih o ovom zločinu, do danas, 31 godinu nakon ovog čina, nije pronađen ni jedan pojedinac koji bi otkrio počinitelja ili više njih, a koji su naredili da se ugase životi ove porodice.
Nema poziva na osvetu
Šemso Pačariz, direktor OŠ “Porodice ef. Ramić“, kaže da je ponosan zbog toga što škola na čijem je čelu nosi njihovo prezime. Mahir i Meliha, dvoje ubijene djece, pohađali su ovu školu.
Čuva se tako uspomena na ef. Hasiba jer kroz tragediju njegove porodice prožima se stradanje cijelog dijela Vogošće koji su okupirali pripadnici VRS-a u čijim logorima je ubijeno 400 nedužnih civila, uglavnom Bošnjaka.
“Učenici naše škole, kroz svoje literarne radove i druge aktivnosti čuvaju od zaborava ovu porodicu, a pogotovo uspomene na njegovu djecu koja su pohađala ovu školu”, kaže Pačariz, napominjući kako u tim radovima nema poziva na osvetu.
“Možete i sami zaključiti kako se porodica osjeća kad ostane sama i kad adekvatne reakcije na sankcionisanje zločinaca nema”, poručio je Hasan Ramić, najmlađi Hasibov brat.
“U početku su nas nadležni uključivali u priču traženja odgovornih. Međutim, kasnije nas niko nije zvao. Davanje imena osnovnoj školi u Semizovcu jako je važno. Nikada tragediju porodice nismo uzimali za vlastitu promociju. Nismo htjeli ni da ima status pripadnika Oružanih snaga kako bi majka mogla ostvarivati penziju. Takvo nešto je potrebnije nekom drugom“.
U dvorištu spomenute škole, 2016. godine otkriveno je spomen obilježje u znak sjećanja na svirepo ubijenu šestočlanu porodicu Hasiba ef. Ramića.
Za zločin nad porodicom Ramić niko nije odgovarao.
IZVOR: AL JAZEERA
