Sandžak na marginama: ignorisanje protesta, trgovina oružjem i sve dublji raskol
Aktuelna politička dinamika u Srbiji, obilježena studentskim protestima i rastućim tenzijama oko međunarodnih odnosa, sve jasnije otkriva perifernu poziciju Sandžaka u strategiji državnog vrha. Uprkos tome što predsjednik Aleksandar Vučić obilazi gotovo sve regione kako bi odgovorio na bunt mladih i rastuće nepovjerenje građana, Sandžak ostaje izostavljen — tišina koja govori više od riječi.
Politička distanca: posjeta svima — osim Sandžaku
Od početka studentskih protesta, Vučić je posjetio niz gradova — od Vojvodine do juga Srbije — održavajući krizne sastanke, razgovore s lokalnim funkcionerima i pokušaje smirivanja javnosti. Ipak, Novi Pazar, Sjenica i Tutin nisu dio te “turneje pomirenja”. Ovakav odnos dodatno osnažuje uvjerenje da je Sandžak — sa svojim bošnjačkim većinskim stanovništvom — izuzet iz srpske političke matrice, osim kada treba da posluži kao simbol tzv. multietničkog balansa.
Ministri iz Pazara — statisti bez suštine?
Vučić često ističe da su u njegovom kabinetu dvojica ministara iz Novog Pazara, ali širok utisak u regiji jeste da ti predstavnici nemaju stvaran uticaj na donošenje ključnih odluka. Upravo je to dodatno iritiralo javnost nakon što se predsjednik pohvalio trgovinom oružjem s Izraelom, dok taj isti Izrael sprovodi razorne napade na Gazu, u kojima stradavaju hiljade civila, mahom muslimana. Reakcija Sandžaka bila je glasna — protesti, poruke solidarnosti s Palestinom, i osjećaj stida i gađenja prema učešću Srbije u tom lancu.
Neravnopravni partneri i tihi raskol
Vučićeva izjava da ga “koalicioni partneri ne štite dovoljno u Sandžaku” zvuči više kao kritika nego samokritika. Time se indirektno terete lokalni akteri, a zanemaruje se činjenica da su Bošnjaci u Sandžaku već dugo bez pravog političkog zastupništva na nacionalnom nivou. Umjesto pravog dijaloga, prisustvo državnog vrha često se svodi na dolaske sekundarnih figura — da li je za Novi Pazar zaista dovoljan jedan Đuro?
Šira slika: šta Sandžak zapravo traži
Nije riječ samo o posjeti, već o priznavanju punog građanskog dostojanstva, institucionalne jednakosti i političkog subjektiviteta. Sandžak traži da se čuje njegov glas kada je riječ o međunarodnoj trgovini, obrazovanju, zapošljavanju, policijskoj zastupljenosti, kulturnom identitetu. U trenutku kada mladi na beogradskim ulicama viču “Dole diktatura!”, Sandžak ne viče — jer se godinama uči kako se ćuti. Ali u toj tišini raste poruka koja sve više odzvanja: ne možete nas zauvijek ignorisati.
