Dok vjetrovi Gornje Pešteri šibaju visoravni, u selu Tuzinje još uvijek živi Hajrija Camović, žena čiji je život obilježen neumornim radom i tišinom žene sa sela. U razgovoru, ona dijeli svoju priču o teškim godinama, odrastanju djece bez osnovnih uslova i svijetu koji se, kako kaže, iz temelja promijenio.
Borba za život bez osnovnih uslova
„U moje vrijeme bilo je teško živjeti. Nije bilo vode ni struje, a svakodnevica se svodila na borbu – sa stokom, na njivama, sa djecom“, govori Hajrija. Bez obzira na izazove, zajedno sa svojim suprugom odgojila je petoro djece, koja su sada rasuta po svijetu, ali neka su ostala uz nju.
Prisjećajući se prošlih vremena, ističe kako su sve gradili vlastitim rukama. „Podigli smo kuću, radili na zemlji, sve ručno. Danas ima mašina, ali tad se sve radilo uz trud i znoj.“
Majčinska snaga u teškim vremenima
Posebno emotivno govori o izazovima majčinstva. „Da sam tada imala vodu u kući, bila bih najsretnija žena. Morala sam kilometrima da je donosim, grijem, perem djecu, pripremam ih za školu, dok su zime bile surove.“
Kritika savremenog načina života
Hajrija s tugom priča o današnjoj omladini. „Danas sve imaju – veš mašinu, sušare, perače, ali ne žele da rade. Umorni su od šetnje i druženja, a ne shvataju da se u gradu ništa ne dobija bez rada.“
Njen poziv mladima je jasan – ne zaboravite korijene. „Imanja propadaju, ali zemlja ovdje može da rodi sve – paradajz, papriku, sir. Samo treba posijati, okopati, namiriti.“
Snaga prošlih generacija
„Mi nismo imali pelene, ni moderne stvari. Sve se pralo na ruke, u hladnoj vodi, dok djeca plaču, dok muž radi, dok krave čekaju da se pomuzu. I nismo bili bolesni – sve smo prebrodili uz Božiju pomoć.“
Sa ponosom govori o svojoj djeci i unucima – neki su u Švajcarskoj, neki u Njemačkoj, a neki su ostali u Sandžaku. Ipak, nijedno ne želi da se vrati na selo.
Priča Hajrije Camović nije samo prisjećanje na prošla vremena, već i poziv na očuvanje tradicije, rada i vrijednosti koje su nekada krasile svako domaćinstvo.
