Priča o Isu Muratoviću: Svjetionik prošlih vremena na Pešteri
Na visoravni Gornje Pešteri, gdje zimi vjetar bijesni kao u Sibiru, a ljeti sunce nemilosrdno spaljuje polja, ostalo je tek poneko staro srce da kuca u ritmu prošlih vremena. Među njima je Iso Muratović, vitalni osamdesetogodišnjak, čija sjećanja i glas odjekuju tišinom Pešteri.
Nekad naseljeno, danas napušteno
Selo Raškovići, nekada puno života, danas se bori sa nestankom ljudi. Djeca odlaze, kuće niču, ali života je sve manje.
„Nema više naroda. Samo mi stari ostadosmo. Mladih nema, otišli za Njemačku, po školama, u gradove. Dođu ponekad, pomognu, ostanu mjesec i opet odu.“
Ovo nije samo priča o jednom selu – ovo je priča o cijelom Sandžaku, o krajevima koji gube nove generacije, dok stariji ostaju čuvari uspomena.
Život na Pešteri nekad i sad
Iso pamti vrijeme kada se pješice išlo do Sjenice i Novog Pazara.
„Nije bilo ni prevoza, ni vode, ni drva. Muka naša bila. Sad je lakše, imamo auta, ali nema više ljudi s kojima bi čovjek riječ progovorio.“
Nekada su se ljudi okupljali, družili, razgovarali uz filđane kahve. Danas je tišina zamijenila žamor, a telefoni razgovore licem u lice.
„Ranije se išlo jedni kod drugih, igralo se po filđanima, smijalo, družilo. Sad svako u svoju kuću i telefon. Nema više one čarolije.“
Rad i borba kao način života
Iso se ne predaje sudbini. Radi zemlju, čuva stoku, vozi traktor.
„Kad čovjek nešto radi, lakše mu. Ako samo leži – to nije život.“
Njegove riječi nose mudrost generacija koje su preživjele surove uslove života, ali i ponos na ono što su izgradili svojim rukama.
Borba sa osnovnim potrebama
Voda – i dalje problem na Pešteri. Ni danas je nema dovoljno.
„Neki kažu da je zagađena. Ne mogu više ni da pričam o tome.“
Pitanje vode na Pešteri ostaje jedan od ključnih izazova za ovo područje, koje i dalje čeka sistemska rješenja.
Iso i njegova vjerna mačka
Na pitanje kako ga zdravlje služi, Iso odgovara sa osmijehom:
„Imam oko 80 godina, fala Bogu, dobro je. A i ova maca što je s nama, samo tu spava, neće drugo mjesto. Čuvamo se zajedno.“
Ta mala prijateljska veza između čovjeka i životinje postaje simbol usamljenosti, ali i snage zajedništva čak i kada su ljudi daleko.
Zaključak
Raškovići, kao i mnoga sela Pešteri, polako tonu u tišinu, dok priče poput Isove ostaju kao svjetionici jednog vremena koje nestaje. Ostaju stare kuće, uspomene i rijetki glasovi koji odjekuju pustim krajem.
Kako vi vidite budućnost ovih krajeva?
Više o životu na Pešteri možete pronaći ovdje.
Na visoravni Gornje Pešteri, gdje zimi vjetar bijesni kao u Sibiru, a ljeti sunce nemilosrdno spaljuje polja, ostalo je tek poneko staro srce da kuca u ritmu prošlih vremena. Među njima je Iso Muratović, vitalni osamdesetogodišnjak, čija sjećanja i glas odjekuju tišinom Pešteri.
Nekad naseljeno, danas napušteno
Selo Raškovići, nekada puno života, danas se bori sa nestankom ljudi. Djeca odlaze, kuće niču, ali života je sve manje.
„Nema više naroda. Samo mi stari ostadosmo. Mladih nema, otišli za Njemačku, po školama, u gradove. Dođu ponekad, pomognu, ostanu mjesec i opet odu.“
Ovo nije samo priča o jednom selu – ovo je priča o cijelom Sandžaku, o krajevima koji gube nove generacije, dok stariji ostaju čuvari uspomena.
Život na Pešteri nekad i sad
Iso pamti vrijeme kada se pješice išlo do Sjenice i Novog Pazara.
„Nije bilo ni prevoza, ni vode, ni drva. Muka naša bila. Sad je lakše, imamo auta, ali nema više ljudi s kojima bi čovjek riječ progovorio.“
Nekada su se ljudi okupljali, družili, razgovarali uz filđane kahve. Danas je tišina zamijenila žamor, a telefoni razgovore licem u lice.
„Ranije se išlo jedni kod drugih, igralo se po filđanima, smijalo, družilo. Sad svako u svoju kuću i telefon. Nema više one čarolije.“
Rad i borba kao način života
Iso se ne predaje sudbini. Radi zemlju, čuva stoku, vozi traktor.
„Kad čovjek nešto radi, lakše mu. Ako samo leži – to nije život.“
Njegove riječi nose mudrost generacija koje su preživjele surove uslove života, ali i ponos na ono što su izgradili svojim rukama.
Borba sa osnovnim potrebama
Voda – i dalje problem na Pešteri. Ni danas je nema dovoljno.
„Neki kažu da je zagađena. Ne mogu više ni da pričam o tome.“
Pitanje vode na Pešteri ostaje jedan od ključnih izazova za ovo područje, koje i dalje čeka sistemska rješenja.
Iso i njegova vjerna mačka
Na pitanje kako ga zdravlje služi, Iso odgovara sa osmijehom:
„Imam oko 80 godina, fala Bogu, dobro je. A i ova maca što je s nama, samo tu spava, neće drugo mjesto. Čuvamo se zajedno.“
Ta mala prijateljska veza između čovjeka i životinje postaje simbol usamljenosti, ali i snage zajedništva čak i kada su ljudi daleko.
Zaključak
Raškovići, kao i mnoga sela Pešteri, polako tonu u tišinu, dok priče poput Isove ostaju kao svjetionici jednog vremena koje nestaje. Ostaju stare kuće, uspomene i rijetki glasovi koji odjekuju pustim krajem.
Kako vi vidite budućnost ovih krajeva?
Više o životu na Pešteri možete pronaći ovdje.
