Endeluzijski putopisac Muhamed ibn Ahmed el-Kinani, poznat kao Ibn Džubejr (540-614 h.g./1145-1217 n.e.), bio je jedan od putopisaca koji je spojio preciznost zapažanja, radoznalost historičara i elokvenciju književnika.
U svom putopisnom djelu, Ibn Džubejr nam je ostavio u amanet živopisno svjedočanstvo o islamskim gradovima koje je posjetio, u trenutku dubokog rasula i novog preporoda u muslimanskim društvima, slično onome što doživljavamo danas.
Među važnim gradovima o kojima je Ibn Džubejr pisao bili su Mekka, Medina i Kuds (Jerusalem). Kada je Ibn Džubejr započeo svoje putovanje u glavne islamske gradove, oblast Hidžaza bila je u žalosnom stanju, kojom su vladali podli prinčevi i emiri koji su skrnavili svetost islama i pljačkali hodočasnike. Jerusalem je bio pod okupacijom krstaša dugi niz decenija, a politička slabost i sebičnost preovladavali su u ponašanju većine muslimanskih emira i vladara.
Međutim, iz dubina te mračne noći, koja je pogodila srce islamskog svijeta, iz Šama se rađala nova zora. Naime, Ibn Džubejr je posjetio Damask u vrijeme kada je on bio glavni grad Salahuddina Ejjubija, i ostao je tamo dva mjeseca i nekoliko dana. Nije se sreo sa Salahuddinom licem u lice, ali je posjetio regije pod njegovom vlašću i vidio utjecaj njegove politike i postignuća. Shvatio je da se u dubini tih rastrganih društava odvija duboka transformacija.
Ibn Džubejrovu pažnju privukla je Salahuddinova pobožnost, njegova nepokolebljivost u borbi protiv krstaša i njegova pravedna i samilosna finansijska politika, koja je podanike – posebno hodočasnike – oslobađala od opterećujućih i nepravednih poreza koji su im bili nametnuti. Ibn Džubejr je hvalio Salahuddinovu pravdu, strpljivost, ljubaznost prema svojim podanicima i njegovu pokornost šerijatskim zakonima.
Pohvalio je njegova velika djela i njegovu istrajnost u džihadu protiv Allahovih neprijatelja, i zaključio da je ”ova vlast milost za muslimane na ovim prostorima, jer Salahuddin ne zna za odmor, i u njegovom sjedištu se svijeća nikad ne gasi.” (str. 270.)
Jedna od Salahuddinovih politika koja je posebno privukla Ibn Džubejrovu pažnju i koju je hvalio mnogim mestima u svom Putopisu, bilo je njegovo ukidanje nepravednih poreza koje su fatimijski (šiijski) vladari nametnuli hadžijama koji su iz Egipta prelazili u zemlje Hidžaza. Emiri Hidžaza su u to vreme također nametnuli porez svim hodočasnicima uz strašnu okrutnost i eksploataciju.
Ibn Džubejr je, između mnogobrojnih Salahuddinovih dobrih djela i hajrata, te pozitivnih efekata koje je ostavila njegova vladavina, posebno istakao njegovo ukidanje poreza nametnutih hodočasnicima tokom vladavine fatimija ili ubejdija.
A što se tiče emira ili prinčeva iz Hidžaza, njihovo iskorištavanje hodočasnika, kako je primijetio Ibn Džubejr, bilo je ogavnije čak i od poreza kojeg su im nametnule fatimije u Egiptu, jer su ih ”nasilno pljačkali i primoravali na razne načine da im daju novac koji su ponijeli sa sobom, tako da je hadžija plaćao novčane kazne sve dok mu Allah ne bi omogućio povratak u domovinu.” (str. 54.)
Ovdje je Ibn Džubejr u politici Salahuddina Ejjubija vidio lijek za ovu nepravdu i nametnute brige i opterećenja muslimanima koji su išli na hadž i umru, pa je napisao: ”A da nije bilo onoga čime je Allah poštedio muslimane u pogledu hodočašća preko Salahuddina Ejjubija, konstantno bi im bila nanošena nepravda.” (str. 54.)
Ibn Džubejr je bio toliko ljut na nemoralnu politiku koju su usvojili emiri Hidžaza u ophođenju prema Allahovim gostima, hadžijama, da je vrištao od tuge, govoreći: ”Allahova zemlja koja ima najviše prava da bude očišćena sabljom, jeste zemlja Hidžaza, zbog toga što emiri Hidaza skrnave islam i što su ohalalili imetak i krv hodočasnika (hadžija).” (str. 55.)
Što se tiče Jerusalima, Ibn Džubejr je mnogo patio jer je bio u rukama okupatora krstaša. Kada je Salahuddin Ejjubi oslobodio Kuds od krstaša, nakon završetka Ibn Džubejrovog putovanja, Ibn Džubejr mu je poslao prekrasnu pjesmu, u kojoj je ovjekovječio njegove velike podvige.
U svom putopisu, Ibn Džubejr nam je sačuvao živopisnu sliku privrženosti muslimanskih srca Salahuddinu Ejjubiju, zbog njegovog oslobađanja zemlje Hidžaza od nemoralnih emira i prinčeva, njegovog služenja hodočasnicima u Mesdžidul-haramu, i njegovog oslobađanja Bejtul-Makdisa (Jerusalema).
Kada je Ibn Džubejr klanjao džuma-namaz u Mesdžidul-haramu, primijetio je koliko su muslimanska srca iz cijelog svijeta vezana za ime Salahuddina Ejjubija.
Naime, nikoga nije bilo briga kada je hatib sa minbera u Mesdžidul-haramu učio dove za abasijskog halifu, ili za emira Hidžaza, ali su zato svima privukle pažnju njegove dove za Salahuddina Ejjubija, na koje su svi u glas aminovali.
Ibn Džubejr je rekao: ”Kada bi se spomenulo Salahuddinovo ime sa minbera u Mesdžidul-haramu, sa svih strana bi se začulo aminovanje na dove koje je hatib učio za Salahuddina Ejjubija. Kada Allah zavoli nekog Svog roba, On učini da ga i ljudi zavole, a Salahuddin je to i zaslužio kod njih, zbog njegove brige o ljudima i ukidanja poreza koji su im bili nametnuti.” (str. 73.)
Jedna od zanimljivih stvari koje se spominju u Ibn Džubejrovom Putopisu jeste njegovo ismijavanje laskavih vjerskih titula koje su sultani i emiri na Istoku običavali davati sebi, da bi se pokazivali podanicima i obmanjivali priproste mase, kao što su ”Šemsud-Din – ”Sunce vjere”, ”Kutbud-Din” – ”Predvodnik vjere”, ”Sejfud-Din” – ”Sablja vjere”, i sl., a zapravo su oni bili nemoćni, pokvareni emiri i prinčevi koji ne mare ni za Ahiret ni za dunjaluk (u smislu popravljanja stanja i životnog standarda podanika), već je njima ovladala politička sebičnost – poput vladara državica u Endelusu – i napustili su svaku odgovornost prema ummetu i vjeri, a onda su to pokušali nadoknaditi tim laskavim titulama i ispraznim izgledom.
Naravno, osim Salahuddina Ejjubija, za kojeg je Ibn Džubejr rekao: ”Slava Onome Koji je učinio da Salahuddin Ejjubi donese prosperitet i dobro Allahovoj vjeri, u skladu sa svojim imenom.” (str. 23.)
Ibn Džubejrovo svjedočanstvo o njegovom vremenu je zanimljivo i puno pouka, a možda je najveća pouka i lekcija za današnje vrijeme da će zemlja dvije svete džamije, u Mekki i Medini, i Kuds (Jerusalem) ostati nepristrasna vaga u islamskoj kolektivnoj svijesti, i nepogrešivi kriterij u donošenju suda o muslimanskim vladarima.
