Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maide, 2.)
Komentirajući ovaj ajet, šejhul-islam Ibn Tejmije, rekao je: ”Postoje dvije vrste potpomaganja: potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti, kao što je džihad na Allahovom putu, izvršavanje Šerijatom propisanih kazni, ispunjavanje prava i davanje onima koji ih zaslužuju, i to je ono što je naredio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Onaj ko se suzdržava od toga iz straha da će biti pomagač tiranima i zulumćarima, on je zanemario pojedinačnu obavezu (fardi ajn) ili kolektivnu obavezu (fardi kifaje), pod izgovorom da se na taj način želi sačuvati zabranjenih (haram) stvari. Zato ne čudi što se kukavičluk i neuspjeh često poistovjećuju sa pobožnošću (suzdržavanjem od grijeha), jer i jedno i drugo znače suzdržavanje i odustajanje.
Druga vrsta je potpomaganje u grijehu i neprijateljstvu, kao što je potpomaganje u prolivanju nedužne krvi, ili bespravno uzimanje imetka, ili udaranje i mučenje nevinih ljudi, i to je ono što je zabranio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”
Ako ovu Ibn Tejmijinu podjelu potpomaganja posmatramo kroz prizmu našeg odnosa prema cionističkoj okupaciji i zločinu nad muslimanima Gaze, vidjet ćemo da je danas mali broj muslimana koji se istinski potpomažu u dobročinstvu i bogobojaznosti, a veliki broj onih koji direktno ili indirektno učestvuju u potpomaganju u grijehu i neprijateljstvu.
Sve ovo zapravo ukazuje na svekoliku hipokriziju, nerazumjevanje vjere i krizu morala kod današnjih muslimana, jer je naš odnos jednih prema drugima u koliziji sa slovom Kur'ana i Sunneta, i praksom odabranih generacija muslimana.
Naime, ako je Allah, dželle šanuhu, u Kur'anu rekao: ”Vjernici su samo braća..” (El-Hudžurat, 10.), priroda tog bratstva zahtjeva da muslimani trebaju (moraju) biti složni i da njihovi stavovi, kad je riječ o odnosu jednih prema drugima i međusobnom pomaganju, trebaju biti isti.
Allah nam navodi primjer stava istinskih vjernika u prvoj, uzoritoj generaciji, generaciji ashaba, i kakav bi stav muslimana jednih prema drugima trebao biti u generacijama koje dolaze poslije njih.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti.
Oni koji poslije njih dolaze – govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 9.)
Ovo je pravilo koje reguliše odnos vjernika u okviru jedne generacije, a pošto su stavovi vjernika i njihov odnos jednih prema drugima isti – ako su iskreni vjernici – Allah je upozorio sve vjernike koji će doći poslije ashaba, da je znak njihovog ispravnog shvatanja vjere i iskrenog vjerovanja, ugledanje na ashabe i slijeđenje njihove prakse.
I onaj ko ne slijedi taj diskurs, treba preispitati svoje vjerovanje, inače će biti u skupini onih u čijim srcima nema iskrenog vjerovanja (iman), kao što se navodi u ajetu: ”Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.” (El-Hudžurat, 14.)
Dakle, u Kur'anu su jasno opisani i izneseni stavovi istinskih vjernika tokom poslaničke misije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i stavovi licemjera ili munafika. I to je model koji se iznova ponavlja kroz generacije.
To je zapravo ista stvar koja se danas dešava u Gazi. Stavovi današnjih muslimana prema cionističkoj okupaciji i genocidu nad muslimanima Gaze, odražavaju iste stavove kao i tokom generacije ashaba, svejedno radilo se o stavu iskrenih vjernika ili o stavu munafika.
Nažalost, danas je mnogo muslimana koji ostavljaju, kako pojedinačnu obavezu (fardi ‘ajn), tako isto i kolekvitnu obavezu (fard kifaje), pod izgovorom da ne žele učestvovati u smutnji i da se žele sačuvati zabranjenih stvari, pa su izabrali neutralnost naspram zločina i genocida nad muslimanima Gaze, kao i onih koji su se svjesno, iz političkih, ekonomskih ili nekih drugih razloga, svrstali u drugu skupinu, pomažući cionističkom okupatoru u prolivanju nedužne muslimanske krvi.
I da paradoks bude potpun, dok je kod muslimana izostalo potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti, iako su pripadnici iste vjere, dotle gledamo različite sorte i skupine neprijatelja islama, koji, iako ne dijele ni zajednički jezik, ni teritoriju, pa čak ni vjeru, kako se udružuju i pomažu u neprijateljstvu i zločinu nad muslimanima Gaze. Među njima nema neutralnih i dvosmislenih stavova, kao što je rekao poznati islamski učenjak iz generacije tabiina, Katade ibn Di'ame: ”Vidjet ćeš sljedbenike laži, iako se njihova svjedočenja, njihove želje i njihova djela razlikuju, kako se ujedinjuju u neprijateljstvu prema sljedbenicima istine.”
Upravo zbog ove gorke i bolne stvarnosti, muslimani Gaze trpe nezapamćeno nasilje i torturu, i nećemo pogriješiti kad kažemo da ne postoji vrsta smrti a da je muslimani Gaze nisu kušali, niti postoji vrsta izdaje a da je muslimani Gaze nisu doživjeli i na svojoj koži osjetili.
izvor: saff
