Jedna od posljedica rušenja starih kuća u Novom Pazaru je i nestanak sobe alaturke, pa se gosti danas dočekuju u savremeno opremljenim dnevnim boravcima. Međutim, tamo gdje se još uvijek zadržala privlači pažnju upravo raznolikošću i podseća na neka stara-dobra vremena.
Danas vam predstavljamo alaturka sobu porodice Smailbegović, koja se nalazi u kući u Prvomajskoj ulici, koju je pre oko 120 godina izgradio rahmetli Ibrahim Gegić.
Kuću je naslijedila porodica Smailbegović, koja nije dozvolila da ovo vrijedno kulturno naslijeđe nestane.
Vlasnica kuće, Zakira Smailbegović kaže da je u alaturka sobi ručni rad njene svekrve, od šarenog veza, preko toleda, do prekrivača za sanduk.
„Sve je ovo je iz njene spreme, imala je zlatne ruke. U to vrijeme se podrazumjevalo da djevojka za udaju treba da ima tog ručnog rada. One bi se okupljale, zajedno vezle, šalile se. Bila su to neka druga vremena, toga danas nema“, kaže Zakira.
Ona u ovoj kući živi od 1984. godine i kaže da pripada generaciji kojoj ovakve starine predstavljaju zadovoljstvo.
„Ja sam i u kući kod moje majke imala minder, koji je ona pravila za svoju dušu. To me nekako podsjeća na sretno vrijeme mog života, kad god uđem u ovu sobu osećam neku toplinu doma. Sjetim se svega lijepog što sam ja proživjela u ovoj kući, ali i porodičnih priča koje mi je svekrva pričala“, kaže nam Zakira.
Dodaje da nije lako održavati alaturka sobu, jer ima tu mnogo posla i sve treba sa merakom da se radi, bez žurbe. Naročito nije lako čistiti šašovce, drveni plafon, koji i danas u ovoj sobi postoji u izvornom stanju.
Zakirina ćerka, Emina Imamović nam pokazuje drveni dolap, koji je ostao u autentičnom stanju i nije farban.
„Dolap ima gore ovu policu, koja je inače specifična za alaturke sobe. Takva polica je bila i iznad prozora, gde su se ređali detalji, ali mi je na žalost nismo sačuvali. U okviru dopala, na kraju do zida, je hamam, staro kupatilo, koje više nije u funkciji. Inače, karakteristika dolapa je to što u njemu može mnogo toga da stane, a mi ga trenutno koristimo kao ostavu“, kaže Emina.
Baćićanin kaže da su ovakve sobe postojale i u malim kućama, gde se taj središnji prostor koristio za postavljanje sofre, za obavljanje namaza, kao i za spavanje.
„Samo uređenje sobe i dekoracija su već umjetnost. Imale su rafove za bakarno posuđe, dušekluke u kojima se sklanjala posteljina, ali i sva garderoba koja nije trebala da bude na vidnom mjestu. U sklopu dušekluka su bili i hamami, jer su Osmanlije donijele sa sobom i kult vode“, pojašnjava on.
Emina nam priča da je u ovoj kući odrasla i da nosi sa sobom brojne uspomene koje je vežu za nju, a prije svega za alaturka sobu.
Kaže da je kao mala volela da leži na minderu i mašta, da gleda kroz prozor i zamišlja kako je nekada bilo.
„Prvomajska ulica je bila jedna od najljepših u gradu, ona je nezaobilazna u starim slikama grada. Kroz historiju je poznata i kao Stambol džada. Još kao dijete sam slušala priču ili mit o tome da se u ovoj kući u Drugom svjetskom ratu krila neka misteriozna žana, za koju su kasnije govorili da je to bila pokojna Javanka Broz. Ovo je inače rodna kuća Abdulaha Gegića- Duceta, a on je bio brat moje nane“, kaže Emina.
Ističe da joj je mnogo žao što vrijeme nemilosrdno jede ovakve stvari, a samim tim i tradiciju ljudi na ovim prostorima.
„Mi smo ovu sobu sačuvali, jer nam, da tako kažem, nije trebala, pa je mogla da se koristi samo za posebne prilike. Međutim, gdje je veća porodica tu su i veći zahtjevi za prostorom. Vidite da te stare kuće polako nestaju, a na taj nestaje i naša tradicija“, priča Emina.
Ona smatra da bi grad ili država trebali da zaštite još nekoliko starih kuća koje su ostale u Novom Pazaru, te da joj je žao što je propuštena šansa da se sačuva autentična bošnjačka kuća porodice Elmazbegović, koja je srušena prije nekoliko godina.
„Ove kuće su naša slika, tako da bi trebale da se otkupe i konzerviraju, kao što se radi po svijetu. Ko je putovao po Nemačkoj, Austriji ili Švajcarskoj mogao je da vidi da na tim starim kućama ne smije čak ni fasada da se promijeni, a kamo li da ih rušite. Tako da se sve može, samo je pitanje volje“, kaže Emina.
Baćićanin ističe da BNV u mnogim segmentima ima samo savjetodavni karakter i nema mogućnost da samostalno uradi nešto po ovom pitanju.
„Ovdje je na prvom mjestu na meti Grad Novi Pazar, koji bi preko Muzeja trebao da pokrene inicijativu i sačuva bar jednu ovakvu kuću, jer smo svjedoci njihovog rušenja i nestajanja. Značaj svega onoga što smo bili mi, treba da nam bude na prvom mjestu, jer vrijeme i društvene okolnosti se mijenjaju“, zaključio je on.
izvor: free media
