Šemsu Ibrahimovića (88) iz Bosne zadesila je gorka sudbina pod stare dane, a kroz suze kaže da nije ni slutio da će mu se život ovako okrenuti. Uvijek je bio najbolji radnik, trudio se uzdržavati obitelj, a najmanje je mislio na sebe. A onda se uhvatio u strahu od najbližih članova obitelji…
– Ako ćeš ikad nekoga opsovati, zakuni mu se da nema mira u njegovoj kući i ja sam to doživio – počinje svoju priču kroz jecaje i suze muškarac koji je početkom srpnja napunio 88 godina.
Odrastao je u siromaštvu, a nakon rata je umro od gladi. Otkako je došao na svijet, borio se za opstanak, sanjajući da može podmiriti osnovne životne potrebe za svoje najmilije i sebe, piše kurir.rs.
– Svijet je svašta vidio, ali ovakav jad je rijedak. Zimi sam išao bos, jeo sam ostatke kukuruza.
Nakon mukotrpnog rada i truda, tek kada je stvorio uvjete za pristojan život, oženio se i nadao se da su pred njim konačno lijepi dani. No, pokazalo se da njegova supruga ima, prema njegovim riječima, urođenu shizofreniju, no on to nije odmah primijetio.
– Rodila je četvero djece, dvoje ima njezinu klicu, a dvoje nema. Užasno sam patio sa svojom kćeri. A ja je ne mogu smjestiti u ustanovu, jer općina to ne dopušta. Nedavno je dva mjeseca bila na liječenju u Zenici, doktor je rekao da nije za dom i da nije imala težeg pacijenta. Svezali su je i odveli. Htjela me ubiti. Znate li koliko je teško sve to gledati, srce mi se cijepa – kaže, a suze ne može zaustaviti.
– Kupio sam joj drva, cijelu zimu nije htjela naložiti vatru, ne znam ni kako je preživjela tu hladnoću. Odnesem joj da jede, ona baci. Nikada me nije posjećivala, kad sam bio užasno bolestan, sada nosim kateter.
Imao je velikih problema i sa suprugom, ona ga je uz pomoć ucjena istjerala iz velike kuće, au pomoćnoj zgradi proveo je sedam godina, ističući da ga tada nitko od rodbine nije posjetio.
– Imao sam i sina, koji je godinu dana stariji od moje kćeri, stradao je u kanalu. Sagradio sam mu automehaničarsku radionicu. Dva puta me skoro ubio, jer sam mu branio ženu od batina, jedva sam ostao živ. Tražio sam spas u srpskim selima, da me rođeni sin ne ubije. Moja žena ga je podržavala.
Nema mira pod stare dane.
– Sagradio sam im kuću od 900 kvadrata. Bio sam jedan od najboljih radnika u firmi, tri godine sam se školovao i položio ispit, vozio sam ogroman bager. Mogu raditi na svim strojevima, osim na prometnim. Pet puta sam se selio, od osamdesetih sam počeo primati jako dobru plaću, onda sam počeo graditi. Nikad si nisam kupio auto, vozio sam bicikl, da bih s njima mogao više stvarati. Novaca imam, ali mi nema tko pomoći.
Razmišljao je o odlasku u starački dom, no i tamo je naišao na komplikacije.
– Što će biti, nemam pojma. Sve sam podijelio s djecom prije 15 godina. Moja žena je preminula prije otprilike 4 godine. Kad sam to čuo, bio sam tako sretan, jer samo ja znam što sam doživio od nje. Bio sam u agoniji. Pripremam se za sebe koliko god mogu. Mučila sam se da to shvatim, a sada nemam mira. Ne biste vjerovali da u ovom prostoru živi čovjek. Nikad nisam bio luksuzan, ali ovo je katastrofa. Ovdje živim od siječnja, kada me kćerka potjerala s poda da mi spasi život.
Misli da bi mu sudbina bila bolja s drugom ženom.
– Cijeli život žalim što mi Bog nije dao normalnu ženu, ništa iznad. Samo neko s kim bih mogao prosječno živjeti – zaključuje Šemso.
Gospodin Kennan iz Austrije pomogao je ovom starcu nakon što je saznao za njegovu jezivu sudbinu. Ujedno je došao iz inostranstva kako bi u dom smjestio Šemsu, koja je istakla da mu je ovo jedan od najsretnijih trenutaka, jer je konačno pronašao mir.
izvor: slobodnadalmacija
