Aleksandra Veljović Ćeklić – Saša, rođena je 1967. u Sarajevu u kome je odrasla i školovala se. Od 1993. živi i radi u Kalgariju (Kanada) i Puerto Vajarti (Meksiko). Bavi se arhitekturom, poezijom i dizajnom. NJena pjesma o Palestini predstavlja moćan i potresan kontrast između mirnog i bezbrižnog života djece na Zapadu i tragedije koju proživljavaju djeca u konfliktnim zonama poput Palestine. Koristi se slikama i jezičkim sredstvima kako bi se istakao dubok jaz između iskustava i okruženja u kojima ova djeca odrastaju.
Pjesma započinje sa slikom djece na Zapadu koja zaspe u udobnosti svojih domova, u “veselim pidžamama”, nakon što su pojeli brzu hranu, okružena igračkama i planovima o zabavnim aktivnostima poput posjete Disneylandu. Ova slika je obojena riječima koje sugeriraju boje, svjetlost i energiju (“u jarkim bojama sanjaju”, “vožnje po Disneylandu”, “igračke u trendu”).
Za razliku od toga, drugi dio pjesme oslikava mračnu stvarnost palestinske djece. Oni nemaju takve udobne rutine ni osnovne stvari poput večere, crtanih filmova, igračaka ili čak pidžama. Njihovo okruženje je opisano jezivim metaforama i snažnim vizualnim sredstvima koja podsjećaju na rat i razaranje (“strašno je sijevalo i grmilo”, “kao zemljotres je klimalo”, “padalo i dimilo”). Ovi stihovi prenose osjećaj haosa i nasilja koji su očigledno prisutni u njihovim životima.
Završni dio pjesme prikazuje palestinsku djecu kako spavaju “pokrivena ruševinama izdajničke tišine”, što sugerira da svijet ne obraća pažnju na njihovu patnju, i da je njihov san pun “snova od krvi crvene”, što simbolično predstavlja nasilje i krvoproliće koje su prisiljeni svjedočiti.
Pjesma ostavlja snažan dojam i poziva na razmišljanje o globalnim nepravdama, posebno o utjecaju rata na nevinu djecu.
Laku noć djeco
Izvor: sandzakdanas
Zaspala su djeca Zapada
u veselim pidžamama,
made in China,
nakon brze večere koju
im je servirala mama,
hot dog il’ parče pice
na kojoj su ananas i salama.
Snovima podupiru budućnost,
u jarkim bojama sanjaju,
video igrice i Lego kockice,
vožnje po Diznilendu,
igračke u trendu,
na baterije i glasnu komandu.
Pokriveni jorganima spokoja i tišine,
lete u svemir
i rone u dubine,
dok im se Mjesec šunja u sobu
fotonima sretne sudbine.
I na Istoku su zaspala djeca,
bez večere i crtića,
bez lutkice i autića,
ni za pidžamu nije vremena bilo,
jer strašno je sijevalo i grmilo,
kao zemljotres je klimalo,
padalo i dimilo,
majke su vrištale,
a očevi rukama podupirali nebo
kao čarobnjaci u Diznilendu,
ali magije nije bilo,
sve se srušilo,
i kuća,
i svijet,
i ono malo duše što je Zapad imao.
Pokrivena ruševinama
izdajničke tišine,
u plahtama poređana kao sardine,
sanjaju snove od krvi crvene,
nevina djeca Palestine.
Ne mogu ih majke suzama probuditi.
